Гледишта

govorio je Engels. Postavimo li sve na istu razinu, tada nas radikalni determinizam vodi u radikalni indeterminizam. Po mojem mišljenju ovo je simptomatični primjer perspektiva apstraktnog strukturalizma: razrada strukturalne historije uvijek je ostajala u fazi programa, taj se program pokušava ostvariti tako da se strukturi suprotstavlja shvaćanje po kojem je događanje u odnosu na strukuru neki slučaj ili neki poremećaj.

Odakle proizlazi to osiromašenje marksističkog shvaćanja u takvom apstraktnom strukturalizmu? Čim se htjelo ukloniti čovjeka kao subjekta historije, likvidirana je i historijska dijalektika. U članku pod naslovom „Povratak Freuda”, u povodu djela doktora Lacana, Althusser piše: „Znamo već od Marxova vremena da čovjek nije više subjekt historije.” Dolazi se čak do tvrdnje da marksizam smatra čovjeka dodatkom proizvodnih odnosa. A čitavo Marxovo dokazivanje u „Kapitalu” ide za tim da objasni kako kapitalizam doista smjera da čovjeka pretvori u takav dodatak proizvodnih odnosa, međutim, čitavo je Marxovo djelo ne samo ekonomsko već i filozofsko i političko ■— u tome da drugačije postavi problem i da pokaže kako se baš zbog takve težnje kapitalizma radi o tome da se u čovjeku probudi čovjek koji stvara vlastitu historiju. Pitam se što bi bez toga radili kao borci. O učincima strukture, dodacima proizvodnih odnosa nemam što da kažem. Bio bi to govor u prazno. I sama koncepcija partije dovedena je pod znak pitanja. Posve iščezava onaj element što ga je Lenjin nazvao „subjektivnim momentom”. Dakle, i s time želim završiti, za nas pitanje nije u tome da negiramo kapitalnu važnost momenta struktmre, momenta pojma, nego da ih ne uzimamo apstraktno i da se u svakom trenutku znamo uzdići, kako nas je učio Marx, od strukture do Ijudske djelatnosti koja strukturu proizvodi; da imamo na umu dva momenta problema, momenat strukture i momenat slobode, momenat nužnosti i momenat čovjekove stvaralačke djelatnosti. Vratimo li se na početak, možemo kazati da teoretiziranje apstraknog i doktrinarnog neostrakturalizma odgovara zapravo onome što je kapitalizam htio i što hoće da učini od industrijskih kapita4ističkih društava koje smo naslijedili iz XIX stoljeća. To je teoretiziranje o stvarnosti koja je u fazi da bude prevladana. Ta je doktrina nesposobna da utemelji historiju, da teorijski utemelji nužnost radničke partije i nužnost revolucionarnog življenja; zato ona vodi, uime novog scijentizma i novog pozitivizma, u izvjesni apstraktni determinizam straktura i pojma koji eliminira čovjeka. Ne vidimo zašto bi htijenje da se izgradi filozofija bez čovjeka, filozofija smrti čovjeka, filozofija teorijskog antihumanizma, bilo pothvat koji bi se mogao pozivati na marksizarn. U naše vrijeme takva koncepcija ne samo što ne odgovara objektivnoj historijskoj stvamosti već joj je suprotna. Ta ju je

837

STRUKTURALIZAM 1 „SMRT COVJEKA”