Гледишта

cijativni. Poznato je da su naši sindikati bili pokretači uvođenja radničkog samoupravljanja. Oni su ovu staru revandikaciju radničke klase u izvesnom smislu „otkrili” kad je ona bila potisnuta u dno društveno-političke prakse, i ako nisu o njenom uvođenju odlučili, oni su to omogućili i olakšali. Pored toga, sindikati su shvatili da radničko samoupravljanje nije samo stara revandikacija, već i modema snaga i oblik revolucionarnog preobražaja društva kad je ono delimično imalo krizu koju označavamo kao režim birokratije i etatizma. U skladu s tim, sindikati su bili i ostali vezani za samoupravljanje i doprineli su ;da se ono produbljuje i u oblasti traženja osnovnih struktura samoupravljanja u elementamim organizacijama rada, kao i u oblasti raspodele dohotka. Ideje koje su došle iz sindikata našle su svoj izraz u jednom od bitnih člamova Ustava Jugoslavije od 1963. godine u članu 10 (i delimično članu 11). Koncept o uspostavljanju samoupravljanja u svim fazama radnog procesa potekao je iz proučavanja u sindikatima, kao što je zahtev da se prodtibi i konkretizira princip raspodele prema radu zapažen pa i skiciran, pre svega, u sindikatima i prema njihovoj inicijativi. Posle ovog perioda kao da je nastala izvesna „svakodnevnost” u životu i radu ove organizacije, a takav stav vodi u relativnu pasivizaciju, u gubitak jasnih perspektiva o ulozi i značaju sindikata. Pri tome se ne može sporiti da je sindikat preuzimao izvesne inicijative d da je nastojavao da daje i svoja mišljenja pa i kritike izvesnih mera vladine politike i onog što je on nazivao (a delimično je i bilo) tehnokratskim planiranjem. Ali sve to nije bilo dovoljno sistematski i odlučno, ni zasnovano na široj zainteresovanosti i aktivizaciji članova, a ni na nauci. Isticanje ovih raznih pa i suprotnih strana u praksi i istoriji sindikata ima, pre svega, za svrhu da se na osnovu kritičke analize traže novi i bolji izlazi za određivanje relativno nove i smelije koncezcije o položaju, ulozi i zadacima sindikata. Bilo bi neosnovano, čak i efememo, ako bismo smatrali da je sindikat gotova i nepromenljiva organizacija; a naročito da može biti stvamijeg prelaza iz tzv. „etatističkih" u „samoupravne” stmkture, i time i samih promena u položaju i ulozi Saveza komunista i Socijalističkog saveza bez odgovarajućih promena u samom sindikatu i njegovom odnosu prema dmštvu i dmštva prema njemu. Ovo nije samo logička premisa ; već i problem koji nameće savremena dmštvena i politička stvarnost u nastajanju. Ova stvarnost je u znatnoj meri izražena u tzv. deetatiziranju upravljačkih i političkih procesa i time u traženju novih položaja, uloga i odnosa organa i organizacija, gmpa i pojedinaca. Sindikat je zahvaćen tim procesom, i on više nije deo etatističke stmkture a posebno državnog aparata. On nije više ni transmisija centralne vlasti niti je organizacija u sferi izvršavanja politike određene od „partije i vlade”. Ali sindikat, kao ni ostale političke i društvene organizacije, nije sebe definisao niti mu se pomoglo da se definiše

749

NACELNI STAVOVI I FITANJA O SIMDIKATU