Гледишта

U Engleskoj u toku XIX veka tredjunioni su nastojali da ostanu nezavisni od svake političke akcije, što je donekle uspelo do danas američkim sindikatima, ali po cenu njihovog podređivanja vladajućem političkom poretku i njihovom pretvaranju u „biznismensku”, tj. profesionalnu zastupničku organizaciju strogo uokvirenog i disciplinovanog radništva. Prelaz zanatskog sindikalizma u ftizu industrijskog sindikalizma postavio je pitanje nužnosti borbe za radničke revandikacije političkim putern; svuda i u Engleskoj i Americi. U početku XX veka engleski sudovi su ograničavali političku akciju sindikata, zabranjujući mu da daje kotizacije za postavljanje kandidata. Rezultat je bio rađanje Laburističke partije koja je odgovarala ovoj nužnosti sindikata za autonomnom političkom akcijom. Danas su odnosi između partije i sindikata postavljeni tako da je sindikat stvorio svoju partiju, a Laburistička partija sve više utiče na sindikat. Jedan od najstarijih i najmoćnijih sindikalnih pokreta u istoriji, engleski tredjunionizam je jedini uspeo da stvori svoju partiju. Suprotno tome u najvećem broju zemalja u svetu partije su obrazovale ili prisvojile sindikalni pokret. Ovaj odnos je karakterisao političku idcologiju partija i sindikata pod njihovom kontrolom ne samo u socijalističkim zemljama već i izvan njih. Birokratizacija političkog aparata u pojedinim fazama socijalističkih zemalja dot'ela je i do pasivizacije i birokratizaoije sindikalnog pokreta, tako da je on više bio deo državnog aparata nego autonomna organizacija radničke klase. Uopšteno govoreći, radnička klasa nikad nije bila potpuno spremna da se zatvori u sindikat i da sindikat pretvori u instrument političke partije. Tako je već revolucionami sindikalizam u Francuskoj pre prvog svetskog rata u tzv. Amijanskoj povelji proglasio potpunu nezavisnost od političkih organizacija. Jedno vreme je čak sindikalni pokret pretrpeo uticaj anarhista koji su ga usmerili ne samo protiv parlamenta već i protiv principa svake političke partije, čak i demokratske. U svakom slučaju, poslednjih pedeset godina skoro u cciom svetu pokazuje se potpun ili relativan gubitak autonomije sindikata i njihovo pretvaranje u instrumentalnu, a ne samoopredeljujuću organizaciju. Jačanje države i etatizma, preoviađivanje elemenata dominacije i vlasti, a time i partija u nacionalnora životu, birokratizacija i tehnokratske tendencije, to su neki od osnovnih i'aktora koji su uticali na ove promene u položaju sindikata. Uporedo s tim, sindikat, ukoliko je ostao organizacija rađničke klase, nikad nije prihvatao da bude potpuno polilički podređen partiji, a radnička klasa u razvijenom i složenom dmštvu nije se zadovoljavala samo svojim opštim pclitičkim izrazom koji garantuje njena ili u njeno ime postavIjena partija. Kriza partijskog sistema koja se uporedo razvija s tim promenama, a naročito u toku poslednjih decenija, uticala je na izvesno osamostaljenje sindikata, ali i na smanjenje njegovog značaja i uticaja. Pretvarajući se u organizaciju koja

753

NACELNISTAVOVII PITANJA O SINDIKATU