Гледишта

dinih grupa i Ijudi. Na ovom polju sindikat ima nove zadatke, ali i perspektive za svoju ulogu. Klasipni metodi ostvarivanja funkcija sindikata skoro u celom svetu su kolektivni ugovori i štrajk. Kolektivni ugovori su imali različit značaj i sadržinu u pojedinim etapama razvitka kapitalizma pa i u nekim socijalističkim zemljama gde i danas postoje. Osnovni značaj ovih ugovora je u tome što daju mogućnost radničkoj klasi da nastupa kolektivno u pregovorima sa sopstvenikom, odnosno državom, i da obezbedi sebi relativnu ekonomsku i društvenu stabilnost i sigumost, a negde relativno saučestvovanje u fabrici. Kolektumi ugovor u svom klasičnom vidu nema osnova u sistemu relativnog razvijenog radničkog samoupravljanja, , s obzirom na identitet upravljača i zaposlenog, tj. radnika. S obzirom na preovlađujuće atomističko i grupno shvatanje samoupravljanja kolektivni ugovori nisu kod nas ni u primeni ni predmet šireg interesovanja. Ne može se a priori isključiti korišćenje ovog političko-pravnog instmmenta za utvrđivanje izvesnih sporazuma i. garantovanja minimalnih uslova u pogledu visine dohotka u određenoj grani ih oblasti privređivanja, odnosno društvenih aktivnosti. Ako ne mogu imati istu ulogu koju imaju u razvijenom kapitalističkom društvu i u socijalističkoj privredi zasnovanoj na državno-direktorskom upravljanju, kolektivni ugovori spadaju u instmmentarij koji se mora u nas proučiti i eventualno u odgovarajućoj meri koristiti. 0 štrajku je u nas vladala aprioristička teorija da su oni ~ne:saglasni :$aglasni sa radničkim upravljanjem” ili, čak, da su nemogući u ovakvim dmštveno-ekonomskim uslovima. Ovakva teorija nije nikad bila razvijena, ali se podrazumevala kao posledica jednostranog, čak i idealističkog shvatanja samoupravljanja. Uporedo je bilo i mišljenja da štrajk načelno nije protivan poznatom i konkretnom socijalističkom dra; štvu, i da on nije isključen i zabranjen, iako nije izričito predviđen u Ustavu Jugoslavije od 1963. godine. Praksa je potvrdila ovo gledište, istina, u jednoj prećutnoj i više empiričkoj nego politički i teorijski formulisanoj formi. To pokazuje i sam konvencionalni naziv „obustava rada”, koji pojamno ne znači dmgo osim isticanje očigledne činjenice da se štrajk fizički izražava u „prekidanju rada”, tačmje u prekidu rada sa napuštanjem ili ostajanjem na mestu rada (tzv. „štrajk sedenja na mestu” rada bez rada). Sindikat ne može biti ravnodušan prema ovim pojavama i može se čak istaći da je više suprotno socijalizmu i samoupravIjanju dopuštati tzv. spontane i empirične akcije nezadovoljstva i prekidanja rada nego institucionalizirati ovaj akt koji kao štrajk ima svoj određeni iako u različitim uslovima i izmenjeni smisao. On znači akciju da se uspostavi stanje, a nije pritisak na „suprotnu stranu”. štrajk je u prvoj fazi istorije sindikalnog pokreta, koju karakteriše slabost radničkog pokreta, imao oblik spontanog pokreta pokrenutog od pojedinih radnih kolektiva ili osnovnih sindikalnih organizacija u situacijama kojc su izgledale neprihvatljive. U docnijoj fazi, naročito kad je sindikalna organizacija moćna i sposobna, štrajk se nalazi pod nepo-

761

N'ACELNI STAVOVI I PITANJA O SINDIKATU