Гледишта

srednom kontrolom centrale sindikalnog pokreta koja n znatnoj meri ograničava njegovu raniju proširenu upotrebu i nastoji da ga organizuje da bi ga učinila efikasrtijim i uspešnijim. U Engleskoj i u SAD lokalni i spontani štrajkovi su osuđeni ako nisu bili prethodno odobreni od nacionalnog sindikata. Opšti je zaključak gotovo u svim savremenim sindikalnim pokretima da je štrajk suviše ozbiljna i odgovorna akcija da bi bila ostavljena lokalnim sindikalnim i radničkim organizacijama i da bi se pokrenula na nervozan i improvizovan način. Takvi štrajkovi mogu biti brzo slomljeni i dovedeni do negativnih posledica. Ozbiljniji štrajkovi su ne samo akt pritiska i manifestacije radničkog nezadovoljstva i revandikacija već i mera koja utiče na celu nacionalnu privredu. Nepredviđene posledice mogu proizvesti nove uzroke iz ; kojih proizlaze ne samo nove nepovoljne posledice za postavljanje zahteva več i za opštu ekonomsku, pa i političku situaciju radnika i sindikalnog pokreta. Iskustvo pokazuje da štrajk uspeva samo ako je naučno pripreman i ostvarivan disciplinovano prema odgovarajućem programu, i to čvrsto i sa predviđenim posledicama i čiji loš efekat je u mogućoj meri isključen. To bi opravdavalo da se štrajk (ili „prekid rada”) legalizuje i institucionalizuje, i to naročito pomoću uloge i uticaja sindikata na njegovo javljanje, tok i kraj. On može biti lokalan i širi i odnositi se ne samo na pojave zloupotrebe samoupravljanja i birokratske samovolje u pojedinoj radnoj organizaciji ili grupi organizacija, već i predstavljati protest za opštu ekonomsku, društvenu situaciju pojedinih privrednih grana i društvenih službi. Ako se naš društveno-ekonomski i politički sistem shvata kao jedna celina, a ne samo kao atomizirana struktura u „bazi društva”, jasno . je da postoje odluke u federaciji i repubiici i na drugim „višim nivoima”, kojima se određuju odgovarajući položaji . i granice situacije radničkih kolektiva, pa i širih grupa kako u materijalnom tako i u društvenom pogledu. Na osnovu ovakvog stava proizlazi da postoje odgovarajuće odgovomosti i izvan neposrednih institucija radničkog samoupravljanja i da od faktora van njih zavisi dohodak i prisvajanje određenog dela dohotka radnika. Takva situacija može nastati, a praksa to i pokazuje, i time izazvati niz nezadovljstava, nejednakosti pa i neispunjenja ustavnih principa o položaju i pravima radničke klasc, odnosno radnih zajednica i gmpa radnika. Ako to može biti tako, ne bi i se a pr i o r i moglo isključiti i takvo legalno, iako i nekad dalekosežno, sredstvo kao što je „Strajk”. Ono je u ovim slučajevima sastavni deo realnog đmštvenog samo- upravljanja i njegove neostvarenosti i neostvarivanosti u određenim uslovima. Ovakav relativno nov odnos prema problemu štrajika istovremeno pledira ne samo za njegovu.; institucionalizaciju već i za ulogu sindikata u pokretanju : uvođenja i korišćenja različitih instmmsnata koji su kod I nas nerazvijeni ili zapostavljeni. U te instmmente spadaju i razne „mešovite” komisije, „komisije za sporazumcvanje s (konciiii’aciiu)”, „arbitražne komisije”, kao i ispitivanja,. ,j

762

DR JOVA.V ĐORĐEVIC