Гледишта

ga 'državna samostalnost sa svim unutrašnjim i spoljnim odnosima koji proizilaze iz te istorijske kategorije), u uslovkna sve razvijenijih novčanih odnosa na jednoj, i u procesu borbe protiv politike nacionalnog ugnjetavanja i potlačenosti od strane vladajuće velikosrpske buržoazije, na drugoj strani te osobenosti su se sve više rtransformisale u obilježje individu'alnosti crnogorskog naroda. (U novoj, savremenoj epohi formiranja nacija zajednički imenitelji iz ranijih istorijskih epoha ■— etničtke, jezioke i druge prirode nijesu više mogli ili nijesu bili dovoljni da autentično izraze novostvoreno stanje, na njima se, dakle, nije moglo i ne može ostati. Ono što je zajedničko u vjdu istovjetnosti ili sličnosti nije više bilo jedino (što ne znači umanjivanje a još manje negiranje vrijednosti tih imenitelja), jer su osobenosti u razvoju narasle i kvantitativno i kvalitativno, pa su ti novi kvahteti, doMjajući pundje nacionalne sadržaje, sve više postajali mjerila za identifikovanje odnosa dzmeđu srpskog i cmogorskog naroda. Složenost tih odnosa i njihova prenapregnuta osjetljivost vidIjivo se ispoljavaju u pitanju koje se i danas veoma često postavlja i koje još doživljava najrazhčitije interpretacije: čiji je Njegoš? Da li je on srpski ili cmogorski pjesnik, da li je i srpski i crnogorski? Da li njegovo tretiranje kao sppskog pjesnika znači manifestaciju velikosrpskog nacionalizma, da li opet njegov tretman kao cmogorskog pjesnika predstavlja izraz politiokog, a ne naučnog prilaza? Pitanje se postavlja ne u apstraktnom, već u najkonkretnijem praktičnom pohtičkom i idejnom vidu. Jer, ako ga neki antologičari svrstavaju kao crnogorskog što je samo egzemplamo onda se sa jedne strane javlja reagovanje u vidu pitanja: šta je to sad, otkuda cmogorska varijanta književnosti? Ako ga, pak, antologičari svrstavaju kao srpskog pjesnika —■ što je uobičajeno —■ onda se na dm-goj strani temperatura po-

diže do polemisanja, kao da se radi o okorjelim šovinistima. Razumije se, ovo u takvim U'slovkna ne može da ostane na tlu istorij sko-este tskih rasprava, već logično dobija naj.potpuniju politioku sadržinu. Odgovori na postavIjena pitanja su različiti, ali veoma nesigurni, ili uslovni, sa ogradama, ili se uopšte ne daju. A to ne može da zadovolji nauku, a u politaci, po mom mišljenju, dovodi do brojnih imphkacija.”

PRAXIS br. 3/1968.

Ovaj 'broj ~Praxisa" izašao je u neuobičajeno malom obimu. S tim u vezi Redaikcija časopisa dala je obrazloženje čitaocima u uvo'dniku pod naslovom ~Uz najnovije ,financijske teškoče’ Praxisa” u kome se, između ostalog, kaže: „Suočeni s neposTedncm nemogućnošou daljnjeg objavljivanja časopisa, kao i sa zahtjevom da Mtno podmirimo dugovanja, obratili smo se nizu drugova kojima bi njihove funkcije omogućile da dadu inicijativu za itraženje izlaza iz te situacije. Međutim, ni ova akcija nije dosad urodila plodom. Stoga se prirodno nameće pitanje, nije li riječ o svjesnom i planiranom pokušaju 'da se onemogući daljnje izlaženje Prazisa. Po našem mišljenju, onemogućenje Praxisa bilo bi težak udarac stvaralačkom marksizmu i humanistiokom socijalizmu u svjetskim razmjerama. Zato smo odlučiii 'da učinimo sve što je u našoj moći da se Praxis spasi. Razmatrajući mogućnost da se makar i privremeno produži život časopisu, došli smo na ideju da broj 3 za 1968. objavimo u izuzetno smanjenom opsegu. Tiskara je pristala na taj prijedlog pod uvjetom da broj u tom opsegu odmah pq objavljivanju platimo, a mi smo bili u mogućnosti da prihvatimo taj uvjet u prvom redu zahvaljujući pomoći studenata Filozofskog fakultota

1053