Гледишта

procesa i odnosa svojstveni različitim društvenim strukturama (antagomstičkoj strakturi, sodjaHstičkom etatizmu i radničko-samoupravnoj strufcturi), u isto vreme su prisutna sva tri istorijska tipa ostvarivanja interesa radničke klase, pa, saglasno tome, i tri mogućnosti i tendenoije u pogledu organizovanja i delovanja sindikata. Ukoliko radnioi bivaju podvrgavani dominaciji i eksploataciji tipičnoj za odnose kapitala i najamnog rada, a pod presijom dekadentnih etatističkih straktura i „grapnosvojinske'' tenđencije, na sindikatu leži da sabere i uspostavi otpomu snagu rada. U odnosu na preostale elemente socijalističkog etatizma, sindikalna organizacija radničke klase može da doprinese pojačanom uticaju radnika na odlučivanje o draštvenim poslovima unutar sistema vlasti i upravljanja kojd je odeljen od rada i radnika, da prepreči put mogućem udaljavanju ekonomske i političke vlasti od interesa radnika i da vrši pritisak u smislu bitno sooijalističke upotrebe vlasti i njenog približavanja radničkoj klasi i radničkom samoupravljanju. A u odnosu na elemente radničko-samoupravne strakture društva, sindikatu pripada da inicira, podržava, vodi, usmerava itd. sve vidove pokreta radnika radi uspostavljanja asocijativne društvene moći. A da bi takva moć radnika mogla da bude uspostavljena i ostvarivana, na sindikatu je da doprinosi i formiranju bitnih elemenata društvene svesti radnika adekvatne radndčko-samoupravnim odnosima, tj. formtranju radničko-samoupravne kulture (a ta kultura obuhvata, pored ostalog, principe i kriteiijume samoupravnog odlučivanja; norme saradnje, ekonomskog ponašanja, solidcimosti itd.). IPoslednji vid delatnosti sindikata, kome pripada budućnost, ne može biti u većim razmerama ostvaren dokle god bitno socijalistička tendencija ne bi nadjačala i odlučno suzbila suprotne nesodjaHstičke tendencije u odnosima proizvodnje i celokupnoj društvenoj struktuii. Sindikat a to je njegova naglašeno značajna uloga u predstojećem razdoblju može bitno doprineti borbi radničke klase protiv nesocijaUstičkih tendencija. U odnosu na nesocijalističke tendencije, delatnost sindikata ukoliko se ne odriče interesa radničke klase mora obuhvatati sve istorijski formirane načine uspostavljanja društvene moći radničke klase u antagonističkoj društvenoj strukturi. Isto tako, sindikat ne može napustiti ni preostalo polje socijalističkog etatizma, gde duvaju vetrovi i u bitno socijalistdčkom smeru, ali i ka birokratskim i kvazikapitaHstičkim smerovima. Polazeći od stvamih društvenih odnosa, od stvamog položaja radničke klase, sindikat se ne može odreći nijednog sredstva iz istorijskog arsenala klasne borbe odnosno borbe za dmštvenu moć radničke klase. AH na koji način upotrebiti ta sredstva? Tu nastaje vododelndca. Sindikat se nalazi pred opcijom od dalekosežnog značaja, jer u pogledu kombinovanja tri istorijsfci poznata načina ostvarivanja interesa i moći radničke klase postoje bitno razHčite mogućnosti. Lepezu različitih mogućnosti skratićemo na dve osnovne alternative. ledna od altemaitdva bila bi u tome da se „klasična” sredstva i

913

SINDIKAT NA ISPITU REV OLUCIONARNE PRAKSE