Гледишта

oblici sindikalne akcije, radi organizovamja otpome snage rada, zaštite od dominacije i eksploatacije, upotrebe tako kao da su društveni odnosi u kojiima se javlja nužnost takve odbrane u ovom razdoblju dmštveno zakonita pojava, više ili manje neizbežni i u osnovi neizmenljivi. Sindikat prihvata fundamentalne odnose iz kojih proizlazi mogućnost i tendencija dominacije i eksploatacije, i preuzima institucionalizovanu funkciju zaštite radnika, odnosno teži poboljšanju položaja radnika u datim odnosima. U tom slučaju verovatno je da će se sredstva i oblici sindikalne akcije radi odbrane radnika kanalisati na način primenjen prilikom nastojanja da se sindikat integriše u kapitalistički sistem. Slično tome, sindikat može prihvatiti sudelovanje u sistemu vlasti i upravljanja relativno osamostaljenom od radnika, ali na način svojstven podređenoj ulozi sindikata u odnosu na etatističku stmktum dmštvene moći. To bi moglo biti sudelovanje u ulozi mlađeg partnera, partnera sa manjim uticajem, a eventualno i blede, malo efikasne i „malo opasne” opozicije. Šta bi dobila radnička klasa sa ulogom sindikata u smislu svojevrsne „zvanične opozicije Njenog Veličanstva Birokratije”? U poređenju sa „poslušnikom Njenog Veličanstva”, da li bi „zvaniona opozicija Njenog Veličanstva” značila bitan napredak? Izborom ove altemative (jedne ili dmge varijante, odnosno obe na neki način kombinovane) sindikat bi ostao u d e f a nz i v i prema nesocijalističkim tendencijama, a njegova defanzivna snaga mogla bi biti znatno umanjena svim poznatim 'Sfredstvdma dntegraoije sindikata u sistem. Taj izbor bi 'sinddkat vratiio isitordjskd nazad. A piftanje i je da li bi u sadašnjoj situaciji mogao na ovaj način da doprinese ostvarivanju dmštvene moći i interesa radničke | klase i tohko koliko sindikat na isti način doprdnosi u kapi- : talističkoj stmkturi, odnosno u sklopu socijalističkog etatizma. Dmga altemativa značila bi opredeljenje sindikata za nepomirIjiv odnos i praktično negiranje svih birokratsko-etatističkih i kvazikapitalističkih elemenata u dmštvenoj stmkturi, , uz potrebu svih istorijski poznatih sredstava i oblika sin- ■ dikalne akcije, ald uvek u smislu njihovog pr e v o đ e- j nja u sredstva za uspostavljanje samo-J upravne, asoci j ativne moći radnika. j U tom slučaju, sindikat bi svoju delatnost u odnosu na nesocija- s lističke i konzervativne tendenoije u smislu organizova- ; nja otpome snage rada i u smislu pritiska na sistem vlasti i upravljanja, koji je donekle odvojen od radnika • iščupao, otrgao od svakog vida podložnosti tim tendencijama i mirenja s njima. Upotreba tdh sredstava d oblika radničke akcije podupirala bi delatnost sindikata kao inioijatora samoupravnog udmživanja radnika d sudeonika u borbi za bitno novu stmktum dmštvene moći, a na taj načdn bi u svemu dobila ofanzivnd karakter. A to znači da svaka opšta i pojedinačna akcija za zaštitu radnika od dominacije i eksploatacije prerasta u akoiju za uspostavljanje

914

DR ZORAN VIDAKOVIĆ