Гледишта

prevaziđena ova apstraktno-kontemplativna nekritička pozicija starog premarksovskog materijalizma, koju ovde u biti ponovo pokušava da revalorizira Politbiro KPF . . . Za Altisera, videli smo, marksistička filozofija se u biti svodi na generalnu teoriju naučnog saznanja ili na metodologiju (i metodu) naučnog saznanja uopšte. Osnovna odlika ovako koncipirane filozofije jeste relativno velika preciznost određenja predmeta i suštinski naučnih metoda same filozofije. Ali još veći su nedostaci ovog pojma filozofije, i predmetni i metoidološki: filozofija je ovde u celosti ograničena samo na gnoseologiju, a svi antropološki i ontološki problemi iz nje su sasvim izbačeni. Za Altisera to je nužno zbog toga što antropološko-humanistička i vrednosno-etička pitanja ne mogu biti predmet rigorozne teorijske filozofske analize, već samo domen ideologije i mutnih spekulacija, a sve što bi filozofija mogla reći o svetu uopšte, o biću sveta..., predmet je posebnih nauka 44 ). Tako su van ovog koncepta marksističke filozofije ostali bitni sadržaji filozofske problematike Marksovog marksizma pa je on kod Altisera i predmetno i metodološki scijentičko-pozitivistički postavljen. Garodi u iznetim stavovima naznačava obrise jedne moguće filozofije znatno drugačije od one za koju pledira Politbiro KPF i ove Altiserove. Osnovne kategorije ove filozofije su odnos, struktura, celina ..., a ne biće, materija, objekt, subjekt, deo . . . Udeo čoveka u proizvodnji Ijudskog sveta, u „konstrukciji činjenica” kaže Garodi, s pravom je istaknut u istoriji u kojoj dominira „prvobitna dijalektika rada”, čije je saznanje samo „jedan poseban slučaj”, tj. poseban slučaj „rada”, (Ijudske) proizvodnje, prakse. Za dijalektiku prirode Garodi tvrđi samo da mora postojati zato što bi bilo nemoguće da dijalektički um „čini fenomene shvatljivim i manipulativnim”, da nas čini gospodarima stvarnosti ako ne bi bila dijalektična. Za tu dijalektiku on dalje konstatuje, po analogiji sa dijalektičkim umom u kome se i kroz koji otkriva, da je struktura stvarnosti ~za nas”, „jedna organska celina u neprekidnom ne samo razviću već i samostvaralaštvu” 45 ). Ovim Garodi, mislimo, naznačava jedan od plodnih puteva teorijskog rešavanja složenog problema dijalektike. Aeđutim, čini nam se da autor za probleme dijalektike uopšte, dijalektike prirode i saznanja posebno, nije izvukao sve potrebne i moguće konsekvence iz svoga shvatanja „dijalektike rada”. Tako se, npr., kod njega dijalektika prirode, stvarnosti koju kao takvu

L. Althusser, Pour Marx, Parls, F. Maspero, 1965.; L. Althusser, J. Randere, P. Macherey, Lire le Capital, tom I, Paris, F. Maspero, 1965, str. 11—89 i dr. “) R- Caraudy, op. cit., str. 83.

1193

FILOZOFSKE KONTROVERZE FRANCUSKIH KOMUNISTA