Гледишта

određuju prirodne nauke i druga Ijudska iskustva, samo otkriva u dijalektici saznanja, a dijalektika saznanja je, pak, samo „poseban slučaj dijalektike rada”, dok je dijalektika rada u biti proizvodnja Ijudskog sveta, (Ijudske) istorije praksa. Dakle, dijalektika saznanja, poseban slučaj i integralni deo dijalektike rada koja u suštini proizvodi Ijudsko, prema strukturama ovako shvaćene prirode eksplicite je postavljena samo u odnosu otkrivanja-konstatiranja, u stvari odražavanja. Ovim stavom Garodi delimično pada na onu istu kontemplativnu poziciju premarksovskog materijalizma koje se deklarativno odriče, ali je evo faktički unosi i u ova svoja od onih principijelno razhčita filozofska stanovišta. Tim on protivreči svom shvatanju saznanja kao „konstrukcije”, dijalektičkog uma kao „neprekidnog kreiranja jednog Ijudskog poretka” i svojim stavovima o dijalektici rada. Dijalektika ovako shvaćene prirode ne samo da se otkriva već bitno i proizvodi u dijalektici prakse i u dijalektici saznanja, koje su neodvojne. Štaviše, i pokretač i cilj celokupne prakse i Ijudskog saznanja, koje Garodi u kontekstu razmatranja o dijalektici prirode neopravdano izdvaja iz celine Ijudskih delatnosti i dodeljuje mu samo otkrivalačko-odražavalačku ulogu, jeste upravo u prvom redu ne konstatiranje nekog iskustva transcendentalnog reda prirode već proizvodnje Ijudskog poretka u njoj, što on više puta tvrdi kada govori o dij alektičkom umu, ali odatle ne izvodi moguće i nužne odgovarajuće zakIjučke za dijalektiku prirode. U osnovi začovekasui dijalektika prirode, i dijalektika saznanja i dijalektika rada integranti jedinstvene dijalektike Ijudske delatnosti prakse. U tom smislu, dijalektika je zakon-struktura-tok istorije kao celokupnosti dešavanjadelatnosti svih generacija Ijudi. Van te dijalektike za čoveka sigurno ničeg određenog nema. lako je za čoveka istorija totalitet sveta, stvarnost, ipak je, mislimo, teško u celosti prihvatiti i Garodijevo najopštije sadržajno određenje dijalektike ovog sveta kao „jedne organske celine ne samo u neprekidnom razvoju već i samostvaralaštvu”, jer implicira suštinski neodržive pretpostavke univerzalnog finalizma i kosmičkog optimizma. I pored svih primedbi koje smo izneli, mislimo da Garodijevo opšte određenje dijalektike u bitnom pogađa težište mnogih najznačajnijih rešavanja ovoga problema u filozofiji, a posebno Heraklitovo, Hegelovo,, Marks-Engelsovo i Lenjinovo. U tom smislu mi bismo dijalektiku odredili kao način postojanja-strukturiranja bića u jedinstvu-identitetu i borbi suprotnosti, sveopštoj vezi međui uslovljenosti. . . svih stanja-kretanja —k a o k o m--

1194

ZDRAVKO MUNIŠIĆ