Гледишта

individualnog ponašanja, koji se kombinuju u kulturi, a, u stvari, sačinjavaju i proizvod i preduslov aktivnog uzajamnog prilagođavanja čoveka i njegove okoline. Kultura je proizvod akumuliranog životnog iskustva mnogili generacija, a istovremeno ona „služi” tim životnim procesima. U toj službi se sastoji društvena funkcija kulture, budući da je u tu funkciju smešten glavni mehanizam selekcije kultumih elemenata; pa ipak nije svaki kulture koji društveno funkcioniše „funkcionalan”, jer neka Ijudska zajednica u svojoj ekološkoj ravnoteži pokazuje težnju da apsorbuje funkcionalne elemente ili da odoli elementima koji su strani datom kultumom sistemu. Ako se složimo s onim što je rečeno o sadržaju termina „kultura” uopšte, a posebno o terminu „masovna kultura”, možemo izvesti sledeći zaključak: postojanje različitih potkultura u okvim jedne „nacionalne” kulture koje se razlikuju na osnovu regionalnfh, ekoloških ih klasnih razlika upravo je podatak o takvoj Ijudskoj društvenoj situaciji koja postaje veoma raznolika, i vodi ka takvim situacijama u kojima se izgrađuju različite kultume norme, institucije i uzori. Ljudske zajednice, koje se diferenciraju na osnovu regionalnih, ekoloških i društveno-klasnih faktora, stvaraju populaciju koja bi se mogla nazvati, da parafraziram termin koji se upotrebIjava u genetici, populacijom sa unutrašnjim rasplođavanjem ■— tj. populacijom koja se diferencira na osnovu činjenice da su kultume razmene i akumulacija kultumih elemenata na unut raš n j e m planu mnogo intenzivnije nego na spoIjašnjem. Zbog toga i ako se uzme u obzir stalna razmena unutar populacije, koja „ojačava front” u svakoj takvoj populaciji sa unutrašnjim rasplođavanjem mutacije kulturnih elemenata i institucionalizacija proizvoda tih mutacija, koja se događa relativno nezavisno i relativno izolovano, proizvode relativno nezavisnu evolucionu tendenciju kulture. Sa stanovišta dmštva kao celine, to vodi ka progresivnom diferenciranju potkultura. Važnost diferenciranja je utoliko veća ukoliko su diferenciranije osohenosti okoline podrazumevajući okolinu u apstraktnom smislu kao zajedničku, na taj način da svaka populacija bira „sopstvenu okolinu”. I pošto je dmštvena situacija zajednice, u pogledu proizvodnje, raspodele i sticanja dobara koji zadovoljavaju potrebe, glavni kriterijum takve selekcije, moramo reći da je diferenciranje opšte kulture dmštva i raznovrsnost potkultura veća ukoliko je veća i nejednakost odgovarajućih društvenih situacija članova date populacije sa unutrašnjim rasplođavanjem. I obrnuto: naglašeniji je „masovni” karakter kulture celokupnog dmštva, u smislu kako je određen napred, što je veće učešće u toj kulturi

1199

DVE BELESKE O MASOVNOJ KULTURI