Гледишта

onog što je univerzalno, dok populacija postaje utoliko manje „endo-kultuma” ukoliko manju ulogu igraju elementi koji su specifični za pređašnje grupe sa unutrašnjim rasplođavanjem tj. što su konvergentnije njihove okoline, u socijalnom smislu te reči, postaju uniformniji načini sticanja dobara raznih individua i gmpa koje sačinjavaju celinu dmštva. Drugim rečima, da bi kultura prim i 1 a ~masovni” karakter (možda bi bilo korektnije reći, da bi postala „univcrzalna”), moraju se standardizovati društvene situacije članova društva i, shodno tome, takođe kriterijumi za određivanje funkcionalnosti elemenata kulture. Mislim da je ovaj stav važniji u svom metodološkom nego u ontološkom smislu. Mene ne interesuje ovog momenta priča o tome kako je kultura primila masovni karakter; mene interesuje fenomenološki referentni sistem u koji treba da se smeste problemi masovne kulture da bi se mogli što bolje razumeti i da se ne bi međusobna zavisnost dve varijable, koja je nastala intervencijom treće koja je ostala u senci, posmatrala kao uzrok i posledica. Televizija, radio i masovna cirkulacija štampe, to su sve skorašnja otkrića, što ne znači da su sredstva masovne komunikacije bila nepoznata u ranijim vremenima. Cini se da se osobenosti ovih sredstava sastoje u sledećem: (1) komimikacija istib jedinica informacije koje se predaju velikom broju Ijudi odjednom i u isto vreme, bez razlike na status onib kojima se obraća; (2) komunikacija tih jedinica informacije u jednom neizmenljivom pravcu i praktično isključivanje mogućnosti primaoca da odgovori, da diskutuje na ravnopravnoj osnovi; oštra polarizacija sistema komunikacije na one koji šalju informacije i one koji ih primaju; (3) neverovatna moć informacije koja se predaje, zasnovana na egzaltiranom društvenom autoritetu izvora, njihov polumonopolistički položaj, i uverenje, koje je od vebke psihološke važnosti, da ~svi” slušaju i to slušaju sa poštovanjem istu poruku. Treba primetiti da se svim tim služila, na primer, katolička crkva taj veliki centar radio-prenosa srednjovekovne Evrope, sa propovedaonica svojih parohijskih crkava, koje su igrale ulogu televizijskih prijemnika. Zemljoposednik, kmet i zanatlija, svi će prisustvovati istoj misi; iste reči propovedi biće izrečene svima i ista molitva upućena svima. Tok informacija je bio jednostran i ništa manje neizmenljiv nego u sadašnjoj televiziji. A što se tiče autoriteta i univerzalnosti recepcije, čak će i najumniji televizijski eksperti smatrati da joj je teško konkurisati. Pa ipak, crkva je propustila da proizvede masovnu kulturu. Među publikom koju je crkva imala bio je

1200

ZIGMUNT BAUMANN