Гледишта

potčinjavanja, moći i bespomoćnosti. Kada se društvo većinom sastoji od službenika organizacije, dovoljna je jedna kultura. Ponašanje direktora utiče na ponašanje mnogo više Ijudi nego ponašanje činovnika ili radnika koji za njega radi; ali su direktor, činovnik i radnik svi službenici u istoj meri. Feudalni lord je bio gospodar, kao što je sluzi bilo suđeno da bude sluga; kapitalističkom pioniru industrijske revolucije bilo je dodeljeno da sam gradi svoju sudbinu; direktor, činovnik ili radnik ere velikih organizacija osuđeni su da njihov život bude formiran ne toliko od strane treće ličnosti, već od trećeg koji je bezličan, kojim ne mogu gospodariti i nad kojim nemaju uticaja u stvari, o čijoj prirodi gotovo ništa ne znaju. Zamršena mreža organizacijskih veza i zavisnosti (mreža koja se razmrsuje samo u sociološkim apstrakcijama daleko od realnosti), povezano sa razvijenom autonomijom donošenja odluka u specijalizovanira formalnim organizmima, potvrđuje činjenicu da nema sko.ro nijednog dmštvenog razvitka koji ne utiče na sudbinu individue, a da ima samo nekoliko takvih elemenata uticaja na koje sama individua može da utiče. Sociolozi su ranije i sada opet otkrili sa užasom da radnik obično ne zna šta se proizvodi u fabrici u kojoj on buši male mpe u čeličnim kablovima. Ipak, samo povremeno ovi sociolozi pogode da u toj fabrici nema nijedne ličnosti koja bi bila svesna celog niza parcijalnih funkcija i procesa proizvodnje u celini. Kaže se da poslovođa zna više nego običan radnik, šef odeljenja više nego poslovođa, a menadžer više nego šef odeljenja. Ali to je pogled sa prozora menadžerove kancelarije. I suprotno nije manje istinito: ima stvari koje zna radnik, a ne zna poslovođa, koje zna šef odeljenja, ali ne zna menadžer. Niko ne zna sve. Svako od nas je u situaciji gde broj nepoznatih stvari nadmašuje ravnotežu. To je slučaj i u fabrici, u kancelariji, u višeorganizacijskom dmštvu u stepenu koji je neuporedivo veći nego u nekoj „apstraktnoj fabrici”, kada se uzme za sebe. Organizacija je suprapersonalna a ne impersonalna, apsolutno i bez izuzetka. To je još jedna infrastmkturalna univerzalija kulture. Da bi zadovoljio svoje potrebe, da bi stekao dobra koja su mu za to nužna, čovek mora da osvoji položaj u organizaciji. To važi za svakog, bez obzira na propostajući osnovna instmmentalna vrednost. Organizacije se razlikuju jedna od dmge, a isto tako i položaji u organizacijama, ali potreba za izvesnim položajem u izvesnoj organizaciji je zajednička svima. Isto tako i način na koji se osvaja položaj je, opšte uzev, sličan; odgovarajuće obrazloženje, ponašanje koje odgovara zahtevima organizacije i, na kraju, krunisano odlukom koju su donela odgovarajuća tela organizacije. Ushićenje potrebom pre-

1203

DVE BELEŠKE O MASOVNOJ KULTURI