Гледишта

tako, nagrada koju mogu doneti potrebe nedostajanja može proizaći samo iz odstranjenja napetosti, koja je prouzrokovana propustom da se te potrebe zadovolje (to je, dakle, „negativna nagrada”), dok dmge, naprotiv, stvaraju takve napetosti pošto su same po sebi izvor uživanja. Zadovoljavanje potreba nedostajanja, piše Maslovv, samo je preduslov da se izbegne bolest; zdravlje, međutim, zahteva da se jave potrebe postajanja. Pozajmljujući terminologiju Maslowa, možemo reći da je povoljna komponenta životne situacije ijudi koji žive u industrijskoj civilizaciji komponenta koja nije univerzalna, ali svakako postaje sve opštija smanjivanje one proporcije vremena i energije koje je društvu potrebno za zadovoljavanje potreba nedostajanja i kao rezultat toga, univerzalizacija potreba postajanja. U toku više hiljada godina u mnogim delovima Zemljine kugle, a svakako u orbiti naše ekumene, potrebe postajanja, potencijalno dostupne svim individuama, bile su razvijene samo u onih individua koje su pripadale besposličarskim i bogatim klasama. Život svih Ijudi je bio koncentrisan na zadovoljavanje njihovih potreba, ali te potrebe se nisu razlikovale samo po kvantitetu, već i po vrsti. Manjina je težila ka putevima zadovoljavanja potreba razvoja, dok je većina bila zaokupljena potrebama nedostajanja. Stoga su manjina i većina bile diferencirane po potrebama u različite kulture. Sa porastom obilja dobara koja služe za zadovoljavanje potreba nedostajanja i sa uporednim smanjenjem udela neposrednog Ijudskog napora za njihovo proizvođenje dok je u isto vreme postavIjena najniža granica participacije u tim dobrima javila se drukčija situacija: sve manje Ijudi koncentriše svoje životne aktivnosti na zadovoljavanje potreba nedostajanja, dok se potrebe postajanja javljaju sve više kao zajedničke. One postepeno postaju psihološke univerzalije, javljajući se, slično infrastrukturalnim univerzalijama, kao elemenat univerzalizacije kulture ili, dmkčije rečeno, kao elemenat rađanja i trijumfa masovne kulture. Prva primedba se može ovde završiti. Misao koju sam hteo da izrazim je relativno prosta. U smislu modela može biti predstavljena na sledeći način: da bi kultura dmštva X postala masovna kultura, tj. kultura koja je univerzalno prihvaćena i samo neznatno diferencirana prema regionalnom, ekološkom i klasnom kriterijumu, neophodno je da društvena situacija individua u dmštvu X i stmktura njihovih potreba postanu uniformne u toj meri da moraju i mogu biti zadovoljene, pomoću jednog istog kulturnog sistema. Model ove zavisnosti, između ostalog, počiva na pretpostavci —■ prećutno prihvaćenoj, mada neostvarenoj u praksi o kulturnoj izolaciji dmštva X, tj. o odsustvu spoljašnje kulturne di-

1207

DVE BELESKE O MASOVNOJ KTJLTURI