Гледишта

Ijavale duhovnom hranom i na one kojima napor za telesnom hranom nije ostavljao vremena za zadovoljstva duha, i kada su klase koje su trošile duhovne specijalitete bile superiorne u okviru svog društva, u sociološki najobjektivnijem smislu te reči, jer su iskorišćavale ekonomsku, političku i ideološku moć. Superiornost date sfere kulture imala je na taj način objektivno opravdanje u društveno-e-konomskoj superiornosti klase, koja je bila u njoj angažovana. Zemlja kojom je gazio havajski poglavica postala je sveta; sve što su dodirnule vladajuće klase postalo je „više”. Međutim, ove okolnosti koje objašnjavaju smisao termina „viši” i „niži" kada se upotrebljavaju u smislu koji smo opisali, ne javIjaju se kada su sve sfere kulture dostupne, u manjoj ili većoj meri, i klasama koje nisu na vlasti, kada, zahvaljujući promenama o kojima je bilo reči u prvom delu, zadovoljavanje dva osnovna tipa potreba postaje dostupno velikom broju Ijudi’, mada u različitim proporcijama. U ovim novim uslovima upotreba termina „viši” i „niži", da bi se okarakterisale različite sfere kulture, može se objasniti na dva načina: (1) sećanjem na „stare dane”, kada je aristokratija po rođenju ili po novcu bila istovremeno i aristokratija duha; to se sada promenilo, ali su ostale mentalne asocijacije, mada se Ijudi retko pozivaju na svoje poreklo; (2) činjenicom - kao što je rečeno ranije —da duhovna dobra i ona koja zadovoljavaju fiziološku potrošnju, u stvari, služe različitim Ijudskim potrebama. Međutim, javlja se komplikacija: kao što je naglasio Maslow, potrebe razvoja nisu „više” od potreba nedostajanja ni na koji način, izuzev kada nisu zadovoljene potrebe nedostajanja, te su potrebe postajanja zakočene i potisnute u podsvest. U stvari, svako ima potrebe oba tipa, i značajno obeležje „Eupsihije” utopijski savršene kulture koju predlaže Maslow sastojalo bi se upravo u tome da svi Ijudi ostvare potrebe oba tipa, tj. oni bi bili u stanju da zadovolje potrebe postajanja, jer su već zadovoljili svoje potrebe nedostajanja. Ipak, zašto se upotrebljava termin „viši” da označi odnos između potreba razvoja i potreba nedostajanja? Zar ne bi bilo bolje da se govori, na primer, o primarnim i sekundamim potrebama? Ili zar ne bi bilo bolje da se zadovolji, kao što čini Maslow, sa dva nezavisna termina, bez izražavanja uzajamne veze između ovih potreba posebnim terminima, i da se ta stvar ostavi zdravom razumu? To je jedini način da se jednom zauvek oslobodimo sumnje da nam je reminiscenicija na dmštveno-klasnu dmštvenu osnovu nametnula takav tip uređivanja stvari koje treba da služe konačnom uništenju svih ostataka te društvene osnove. Najzad, poslednja vrsta upotrebe ona koju učesnici diskusije o masovnoj kulturi obično imaju u vidu,

1211

DVE BELEŠKE 0 MASOVNOJ KULTURI