Гледишта

današnjini diskusijama. Važno mesto među „objektivnim kriterijirmima” (tj. ne-sociološkim?) sada zauzima ovaj stav: „kulturno superiomo je ono što je teško i komplikovano i što se mora učiti da bi se cenilo”. Zanemarujem ovde empirijsku besmislenost i operacionalnu neupotrebljivost ovog kriterijuma; u Americi sam izazvao opšti užas kada sam zatražio dmgu viljušku za ribu (tamo svako upotrebljava nož u te svrhe), a ja sam to učinio zato što mi je bilo mnogo teže da jedem ribu nožem i viIjuškom nego dvema viljuškama; ekstaza zbog Johnny Hollidaya može s moje strane izazvati veći napor i tražiti više treninga nego slušanje Baha iz zadovoljstva. Ono što me sada interesuje je nešto dmgo: to je ova „teškoća” i „učenje stvari” koji tako otvoreno izdaju društvenu afilijaciju nove forme objektivnosti „kulturne superiornosti”. To su, naravno, intelektualne afilijacije, nas inteligencije. Dmštvo epohe velikih organizacija visoko ceni obrazovane eksperte i stavlja ih na vrh hijerarhije, stvarajući od obrazovanja glavni katapult za smeštanje Ijudi na socijalni vrh, na isti način kao što je staro dmštvo upotrebljavalo katapult genealogije ili novca. Stoga dolazi do zamene stava ~vi to ne možete naučiti ili kupiti” i ~ne može svako to kupiti” stavom: „ne može to svako naučiti". Čovek je mera svih stvari i draštvena gmpa uređuje dmštveni svet u skladu sa sopstvenom hijerarhijom vrednosti. Izvor našeg dmštvenog statusa, tj. nas pripadnika inteligencije, je obrazovanje; mi volimo X jer je X superiornije, pošto je neophodno obrazovanje'da bi se ono cenilo. Ja sam shvatio da je ova vrsta vivisekcije mita, koja osigurava mentalnu sigurnost, neprijatna operacija i da obično izaziva srdžbu pacijenta. Ali nama je preko potrebna istina, jer mi smo, intelektualci, pravi stvaraoci nove kulture našeg dmštva, mi smo pozvani, zahvaljujući našem mestu u društvenoj stmkturi, da obavimo taj posao, a ne možemo ispuniti našu dužnost dok se ne suočimo sa istinom. ,bog toga se izvesne stvari moraju raščistiti i ne smemo se zaustaviti na granici našeg sopstvenog interesa. Kultura zahteva masovni karakter (univerzalni, uniforman za sve), koii je utoliko veći ukoliko više napreduje proces u draštvenoj osnovi pretvaranja dmštva, koje je podeljeno na neprivilegovane i privilegovane zone, na ekološke i klasne, u takvo društvo čija dmštvena situacija postaje uveliko slična u svim suštinskim aspektima. I što više napreduje, taj infrastmkturalni proces, utoliko više podela na „više” i ~niže” kultume vrednosti gubi svoj sociološki smisao. Dva uzajamno povezana procesa, kulturni proces i procesi u dmštvenoj stmkturi, vode nas ka dvema isprepletenim posledicama; iščezavanje po-

1213

DVE' BELEšKJE O MASGVNOJ KULTURJ