Гледишта

zalna”, „uniformna” isključivo u tom smislu da je ona supraregionalna, supraekološka i supraklasna. Drugim rečima, diferenciranje Ijudi s obzirom na kulturne vrednosti koje oni cene i najradije prihvataju nije uopšte determinisano ili, ukoliko jeste, to je samo u relativno manjoj meri, u smislu ne-kultumih infrastrukturalno određenih privilegija i diskriminacija. Ili dmkčije rečeno: moje ranije tvrđenje da je masovna kultura takva kultura koja nema pretkulture, nije tačno. Tačnije je reći da je to takva kultrrra u kojoj mera nestajanja individualnih potkultura nije određena granicom između razvijenih i nerazvijenih regiona, ekološke sredine ili klasa. A želeii bismo da to bude takva kultura u kojoj unutrašnje diferenciranje neće biti rezultat potiskivanja izvesnih potreba izvesnih Ijudi, već, naprotiv, mogućnosti zadovoljavanja svih potreba svih Ijudi; i više od toga ne samo njihovih potreba već i takvih ne-socioloških indikatora kao što su individualne sklonosti. Može se, naravno, zamisliti (srećom, samo zamisliti) i takva kultura koja će se širiti izvan izolovane teritorijalne i Ijudske zajednice, koja će biti savršeno homogena, slobodna od svih unutrašnjih diferenciranja i lišena svake potkulture. Ali u okvim takve kulture, umesto promena našli bismo samo tradiciju, a umesto vremena neprekidno trajanje. Istorija kulture i njenog razvoja počela je sa diferenciranjem najpre na exosocijalnoj a zatim na endosocijalnoj skali. Nekoliko hiljada godina ovo diferenciranje je imalo oblik klasnih privilegija i diskriminacije. Mi se polako oslobađamo ne neprijatnosti, ali na sreću prelazne stranice; ali ne više od toga! Diferenciranje kao takvo ostaje i mora ostati, sve dok ne napustimo tu vrednost naše kulture, koja se sastoji u tome da se kultura stalno razvija i obogaćuje. itoga, prevazilaženje i negiranje regionalnih, ekoloških i klasnih determinanti podela na superiorne i inferiome potkulture ne znači da masovna kultura ne treba da bude diferencirana kultura, koja ostavlja mesta za mnoge različite, čak kontroverzne vrednosti i za njihovu konkurenciju. Samo je za slabe svest o objektivnoj, neophodnoj i neizbežnoj pravičnosti preduslov za jačinu njihovih argumenata. Jaki, koji su jaki zahvaljujući, između ostalog, svojoj svesti, mogu lako da gospodare neophodnim nastojau prilog vrednosti koje cene, čak i kada su lišeni blagoslova i uverljivog mita da su te vrednosti, ~po prirodi stvari” kao takvih, superiorne nad onima protiv kojih se bore. Staviše, samo Ijudi koji su oslobođeni mita biće u stanju da oslobode sve stvaralačke sposobnosti svoga dmštva, sumnjajući u sve deklaracije o kulturnoj superiornosti i otkrivajući iza njih oživljavanje društvenih superiornosti. 1215

DVE BELEŠKE O MASOVNOJ KULTURI