Гледишта

sanili u malom broju zemalja i bede, gladi i potpune zaostalosti na ogromnom delu Zemljine kugle; stanja koje je posledica izrabljivanja u svetskim razmerama, koje je poprimilo indirektne i na prvi pogled manje drastične oblike, ali je time ne manje perfidno i neljudsko. Rasipanje Ijudskih mooi, energija i bogatstava na jednom mestu, i krajnja zaostalost na mnogo drugih mesta, govori u prilog tome da se te moći nisu iskoristile onako kako bi to trebalo i moralo biti u skladu sa nekim najvišim idealima Ijudske solidarnosti, slobode i pravde, o kojima se deklarativno uglavnom svi slažu. Koncentracija Ijudskih snaga na strani progresa, s jedne strane, dovela je istovremeno i do takve koncentracije sile, s druge strane, da ona preti da se svakog časa otme ispod razumne kontrole i postavši instrument zla i nasilja i faktički sasvim uništi čovećanstvo. Posle Hlrošime opsesija totalnim uništenjem postaje najužasnija ironija u istoriji ijudi, jer se, naime, ijttdi i na takvu mogućnost navikavaju, uspevaju da je zaborave i da žive zajedno s njom, najvećma, po svoj prilici, i zato što, iako to 99% ijudi na svetu želi, ma koliko da je to paradoks i, zapravo, bezumlje, ijudi nisu u stanju da tu opsesiju i pretnju otklone. Navići se na nju, međutim, uopšte ne znači da ona ne ostavija bolne i pogubne tragove na život ijudi danas. S druge strane, nije stvar samo u bombama. f Cudno je da se tohko bojimo smrti, apokaliptičkog nestanka civilizacije i kulture, a da se, s druge strane, toliko malo bojimo onoga što je skoro potpuno jednako smrti iako nam ostavija biološko vegetiranje; a tako lako ga dozvoijavamo, gubeći u njemu svoje vreme, svoj život, a naime: besmisao i prazninu trajanja bez prave akcije i pravog stvaraiaštva, ponižavajuću situaciju izgubljene individualnosti u okolnostlma mehaničkog ponavljanja izvesnih akcija koje su sa jednog višeg, istinski ijudskog horizonta irelevantne za pravi ijudski život, i koje ga ne mogu osmišljavati i obogaćivati 1 ); apatiju i pokomost pred slepim i otuđenim silama

') Svakodnevica sa bezbroj stalno istih delatnosti, koje se svode na manipulaciju i opskrbljivanje (izraz Karela Kosika D. S.) i koje se zaboravljaju, tako da se ta svakodnevica čini mukotrpnom i, u stvari, bezvrednom pripremom za one velike, sjajne trenutke u životu, kojih ima nekoliko i koji se dožive ili ne dožive nije u stvari samo bezvredan i mukotrpan i u krajnjoj liniji besmislen napor, već je i stvamost čulno-praktičke delatnosti čovekove, kojom on stvara svoj svet, a stvar je u tome da taj napor bude napor propraćen svešću o svojoj usmerenosti i smislu, prilagođavajući se onda i krećući se ka pozitivnim vrednostima koje čovek takođe sa m stvara i izboruje, a koje nisu unapred zadate, nisu nikakav kameni svetionik na kraju puta. (U ovom smislu reč ~kraj” je zapravo nemoguća.) Autentičnost tih napora se neće postići negiranjem onoga što Hajdeger naziva ~zaboravoin bitka”, i što bi trebalo da znači da čovek beži u čulno-praktičko opredmećiv a nje u svakodnevici da bi pobegao od onog što je, po tom mišljenju, zbilja autentično: straha, brige itd., pa da bi, dakle, prava autentičnost bila u vraćanju strahu, brizi itd., sve imajući pred očima svoju smrt, tj. svest o svojoj konačnosti. Maprotiv, reč i jeste o tome da se autenticnost čovekovog zivota osvoji (ili bolje reći stalno osvaja) u procesu sticanja svesti o smislu svojih napora i njihovom istvremenom osmišljavanju kroz pronicanje do biti čoveka, dakle, svoje sopstvene, kao bića koje, uslovljavano istorijom tu istoriju gradi, kao jedino biće koje može da bude slobodno, pa postavljcno tako samo na sebe, kao na svoje izvorište, svoj iskon, nalazećj u svom stvaralaštvu svoju suštinu, gradi sebi i svoju smislenost. Imajući na umu Marksove temeljne stavove o praksi, može se reći da čovek živi toliko autentičnije što ne ostaje ono što je već, već, budući da ima svest i mogućnost proizvodnje ideala (na osnovu onoga što Ijudi već jesu), postaje ono što nije još, postaje čovek; živi autentično utoliko što stalno postaje čovek. To, razume se, ne znači da (bivajući u tome što jeste sa naporom ka idealu koji još nije) on ostvaruje te

1139

MOC I NEMOC NAUKE