Гледишта

birokratije i pozitivističko-tehnokratskih fatuma koji sačinjavaju onaj obruč kojim su obuhvaćeni svi i u čijim okviiima svako mora da bude srećan baš zato što je obuhvačen i što se „za njegovo dobro” o njemu neko anoniman i nedohvatljiv biine d vdše nego što čovek, „srećni točkić" u mašini, sam želi; inertnost, dosadu, usamIjenost i osećanje bezdušnosti i inđiferentnosti drugih i svoje sopstvene prema drugima, neurotična bekstva iz takvih stanja dtd., itd. Naravno, ovakav vid stvamosti se pokazuje kao nešto čoveku sasvim suprotno i strano. Ipak, jasno je da je to stanje proizvod samih Ijudi, njihovih delatnosti, otuđen i nad njima izdignut proizvod, ali ipak upravo njihov. Prevladavanje takve situacije moguće je, dakle, samo Ijudskim angažmanom, Ijudskom akcijom koja bi bila podređena izvesnim vrednostima koje su postojećem stanju suprotne. Svaka takva akcija donosi nove protivrečnosti, ali u njoj leži jedina mogućnost da se postojeće prevaziđe. Postavlja se pLtanje kohko je za ovafcve odlike postojećeg stanja u današnjem svetu odgovoma nauka i tehnika kao njena praktična primena. Nema sumnje da je njihov udeo u tome jedan od najpresudnijih. Znanje je moć, ali ne samo moć koja će pomoći čovečanstvu, savladati nemaštinu, ukloniti razlike među Ijudima, pomoći čoveku da pobeđi prirodu i stvori od sebe istinski dostojanstveno biće, kao što bi sve to bilo tačno da je čovek samo racionalno biće, čije akcije, ako su pozitivno usmerene, uvek i daju samo pozitivne rezultate, već je znanje i takva moć koja omogućava da se stvore sredstva dovoljno dobra da se uništi i onaj koji ih je stvorio i sve ostalo što je stvorio, da se postojeći jaz između jakih i slabih, između bogatih i siromašnih ne samo ne smanjuje već i povećava, da se humanističke, duhovne vrednosti učine ’ suvišnim i nepotrebnim ili eventualno zanimljivim kao muzejska ili enciklopedijska građa, umesto da te vrednosti budu rukovodeći, stalno na delu prisutni kriterijum za akciju; da se drugome pomogne i olakša, ali i da se drugi kinji i ponižava; da se jednom čoveku približi nadohvat ruke ceo svet, sa svim njegovim lepotama, ali da se drugi zato dovede u takvu situaciju da već ne zna protiv koga i čega treba da ustremi svoje snage da bi izišao iz besmisla i mraka u kojem živi; jednom rećju, znanje jeste moć, all razvoj koji je njome uslovljen je dvosekli mač uvek

ideale baš onako kako je zamišljao i kako bi to proizlazilo iz njihove suštine. U stvaraosti postoji neka večna nekoherentnost u tom smislu. Bilo bi pogrešno odricati vrednost postoječem, iako je suština čoveka, mogućnost njegovog smisla i njegove autentičnosti upravo u kretanju i prekoračivanju toga postojećeg, kome se suprotstavljaju vrednosti koje, međutim, čovek takođe sam stvara na bazi postojećeg, jer i sam delom u njemu, pa bi, dakle, čak i kada bi se ideali, nosioci tih vrednosti, ostvarivali u potpunosti i po namerama ostvarioca, neprotivrečno, što inače, rečeno je, nije slučaj čak i onda bi oni, postavši stvaraost, postojeće, bili sasvim bezvredni, što bi značilo da se proizvođenje vrednosti i borba za njihovo ostvarenje vodi u stalnoj praznini, ništavnosti i bezvrednosti što je, kao što se vidi, protivrečno. Budućnost, naime, takođe postaje sadašnjost, čovek sebi tu dimenziju sam i omogućava. Ovde nisu izneti podrobnije neki drugi razlozi koji eventualno govore više u prilog nihilističkoj varijanti u mogućim razmišljanjima na goraji način, ali čini se da bi krajnji zaključak ipak bio ovakav kako je rečeno.

1140

DRAGAN STOJANOVIC