Гледишта

i'Sti onaikvi kakvi su bdli u antičko doba. AH nešto drugo se bitno promenilo. Ono što građansku epobu bitno razlikuje od antičke epohe jeste položaj čoveka u prirodi i kosmosu. Dok se antioki čovek osećao kao deo prirode i kosmosa, pa je, stoga, i odnose u svome polisu nastojao da reguliše prema redu koji postoji u piirodi i kosmosu, dotle je čovek građanske epohe počeo da se oseća subjektom koji gospodari prirodom, subjektom čiji je cilj života u tome da potendje prirode iskonisti za zadovoljavanje ’svoj.ih ipotreba. čovek novog veka posmatra prirodu pre svega kao sirovinu i sredstvo za iskorišćavanje. Tome su, uaravno, doprineli i novi društveni odnosi, koji su se, na osnovi naraslih proizvodnih snaga, počeli da uobličavaju kao odnosd najanmog rada i kapitala, što je kasnije odvelo postvarenju Ijudskih odnosa, pa i postvarenju samih Ijudi i njihovom otuđenju od Ijudske suštine. Tako je građanska epoha u svom razvdlku opisala luk od renesansnog individuaiizma i humardzma do oblika totalitarizma i otuđenosti. Dakle, u epohi kad se više nego ikad ranije osetio gospodarem prdrode, koju je pretvorio u arsenal za zadovoljavanje svojih potreba, čovek je dospeo u takvu zavisnost od predmeta koje je stvoiio i od društvenih odnosa koje je izgradio da je počeo da postaje njihov rob. Ravanoteža između prirode i čoveka, koja je postojala u vreme renesanse, sad je poremećena. Da bismo je ponovo uspostavili, moramo se vratiti kultumim i obrazovnim idealima antike, moramo se vratiti umu koji opet treba da postane regulator Ijudskog života, moramo se vratiti obrazovnom idealu koji proklamuje jedinstvo i sklad svih čovekovih potencija. Isticanje ovog antičkog izvora savremenog obrazovanja nikako ne znači da se današnje obrazovanje treba da modeluje prema antičkom uzoru, kao što to ponekad u svojoj preteranoj Ijubavi za antiku ističu Ijudi klasičnog obrazovanja. Ono na čemu ja ovde dnsistaram jeste duh helenskogi obrazovanja, koji je nekada bdo obrazovni ideal i kojili ostaje obrazovni ideal i našeg vremena. Prirodne nauke; i tehnika, kao osnova celokupne savremene proizvodnje ii ceiOkupnog našeg ždvota, moraju ući u fond opšteobrazovnih znanja našeg vremena, jer bez poznavanja tdh oblastit Ijudskog stvaralaštva nema prave obrazovanosti, Ali naukat i tehnika ne smeju se mehanički uključiti u obrazovne: programe i oiljeve, nego se moraju prožeti duhom huma-i nosti. Savremeni čovek mora da shvati da su i prirodne; nauke d tehnifca, i proizvodnja i potrošnja, i društvena za„ jednica i društveni odnosi itd. ono što treba da služi čoc veku, a ne ohratno, da čovek treba da služd njima, on. mora ida shvatd da je čovek taj koji, rukovođen svojiin, umom, a ne ovim iii onim pcrivremenim grupaškim dnteree som, reguliše njdhovo funkcionisanje. Ako savremeno obraezovanje zapostavi 'tu humanu i umsku ikomponentu, ond&t: če se ozbiijna pretnja postojećih čovekovih tvorevina di;i zagospodare čovekom i da ga bace u lance ropstva pretvou riti u tragičnu stvamost.

1150

DR MIODRAG CEKIC