Гледишта

cima koji su odnosili značajan deo nacionalnog dohotka. 5 ) Iz svih ovih razloga, u meri u kojoj su rasle potrebe za uvozom i, zbog postepenog zadovoljavanja domaćeg tržišta na nizu sektora, postajah su sve oštrijd zahtevi za izvozom, sve više je bilo jasno da je problem uključivanja jugoslovenske privrede u međunarodnu nerešiv ukoliko se njegovo rešenje traži isključivo na terenu razmene. Da bi rešenje na tom terenu bilo uopšte moguče, neophodno je da jugoslovenska privreda bude funkcionalno uključena u međunarodnu, odnosno da joj njena proizvodna orijentacija, razumljivo ne u celini, ali bar u nekim svojim komponentama, obezbeđuje određeno mesto u materijlnoj strukturi međunarodne i, u krajnjoj liniji, svetske privrede. Ove objektivne okolnosti, izazvane privrednim razvojem, kao i društveno-politička orijentacija privrednog razvoja posle 1965, uslovili su da se u razmatranjima ovog kompleksa manifestuju radikalni zahtevi, po kojima nacionalna privreda treba da se u celini prilagodi zakonitostima svetskog tržišta, odnosno po kojima internacionalna merila treba da postanu ako ne isključivi, a ono osnovni kriterijumi za određivanje dalje proizvodne orijentacije zemlje. Na naučnom planu ovi zahtevi izražavaju se upućivanjem na teoriju komparativnih prednosti, kao egzaktan metod za konkretizaciju tih kriterijuma. Iskustvo drugih zemalja, pa i iskustvo predratne Jugoslavije, međutim, ukazuje da problem ni izdaleka nije tako jednostavan i da se zato treba čuvati simplifikacija. Ne samo stoga što su teoriji uporednih troškova, odnosno prednosti u nauci upućeni mnogi ozbiljni prigovori 6), već pre svega zbog toga što bi pretvaranje kriterijuma svetskog tržišta u osnovna menila proizvodne orijentacije zemlje sasvim sigumo imalo za posledicu, s jedne strane, konzerviranje privrede na postojećem nivou, uz spor tempo privrednog rasta, i, dmgo, isto tako značajno, osetno smanjenje mogućnosti stvamog uticaja društva na dalji razvoj nacionalne privrede. Potpuno otvaranje jugoslovenske privrede, na koje ovi zahtevi upućuju, i njeno uključivanje u međunarodnu razmenu isključivo na principima tržišne privrede mogu uslediti samo kao rezultat vrlo visokog nivoa privrednog

®) Ovi gubici ispoljavaju se u razlici između prosečnog efektivnog izvoznog i prosečnog efektivnog uvoznog kursa. U celom posleratnom periodu prosečni efektivni izvozni kmrs dolara bio je viši od prosečnog erektivnog uv(> znog, što prevedeno na običan jezik znači da je Jugoslavija svaki zarađeni dola.r plaćala \dše nego što je dobijala za svaki potrošeni. Pre reforme, kada je službeni kurs iznosio 750 dinara za dolar, prosečni efektivni izvozni kurs iznosio je 1.055, a uvozni 925 dinara. Bliže o tome vidi: Ekonomika Jugoslavije, II deo, „Informator", Zagreb, 1968, str. 377. 6 ) „Klasična teorija međunarodne trgovine i savremene varijante te teonje nose u sebi dosta apstraktnog i apologetskog: apstraktnog, jer se u njuna polazi _od određemh pretpostavki kojih nema u stvamosti ne samo danas nego ni u vreme kad su one nastale, a apologetskog, jer se specijalizacija i odnos razmene tretira sa pozicija koje su odgovarale potrebama i. interesima jednog društvenog sistema. Utoliko su one nužno i konzervauporednih prednosti kao dugo dominantna u teoriji je statička i praktički može poslužiti kao opravdanje za konzerviranje odnosa u svetskoj proizvodnji i razmeni." ž. Mrkušić, O komparativnim troskovima pri razmatranju uključivanja Jugoslavije fl svetsku razmenu, „Ekonomist ', 1968, br. 1, str. 30.

1157

JUGOSLAVIJA I MEĐUNARODNA PODELA RADA