Гледишта

na. povišenje (ili premija na sniženje) cena; porez na promet proizvoda i porez na lične dohotke i povećanje ličnih dohodaka. Prema Horvatovom mišljenju, najefikasniji instrument fiskalne politike za eliminisanje tržišnog, odnosno tehničkog monopola jeste upravo porez na lične dohotke odnosno oporezivanje njihovog povećavanja. Dr Horvat se zalaže za jednakost ličnih dohodaka radnika istih kvalifikacija jer ~u prosjeku radnioi istih kvalifikacija radit će podjednako efikasno ma gdje se u privredi nalazili” (str. 37). Ako su za određenu kvalifikaciju lični dohoci negde veći, onda je to rezultat monopoloidne situacije. U takvom slučaju treba vršiti oporezivanje primenom progresivne poreske stope. Pored progresivnog oporezivanja nivoa ličnih dohodaka radi njihove nivelacije za radnike istih kvalifikaoija, predlaže se takođe i nivelisanje dinamike ličnih dohodaka. To bi se moglo učiniti uvođenjem progresivnog poreza tamo gde Mčni dohoci rastu brže nego što je planirano. Tamo gde su lični dohoci visoki njihov daIji rast bi se mogao sprečiti uvođenjem poreske premije. Uvažavaju se i razlike u visini ličnih dohodaka između razvijenijih i manje razvijenih područja. Pri prosečnoj (jedinstvenoj) poreskoj osnovici i uz progres,iyno -opofčHvanje proizvođafef' iz sh krajeva ihisani u odnosu na : brpizvo iz manje razvijenih i&ajćjža. Da se ovo ne bi dešavafo, ,J Horvat predlaže da prihodi od tih poreza ostanu komuni ili republici na čijoj teritoriji su übrani a da se za njihov iznos smanje drugi doprinosi na toj teritoriji. Na kraju ovog poglavlja daje se i vrlo interesantna shema samoupravnih odnosa u preduzeću, i to kao predlog za menjanje sadašnjih odnosa u preduzeću između samoupravnih organa, direktora i njegovog stručnog i rukovodećeg tima. Priroda ovog napisa ne ■dozvoljava osvrt na te predioge. U petom poglavlju su sadržani predlozi za ekonomsku politiku za 1968. godinu. Iz ovoga, naravno, ne proizlazi da su ti predlozi sada manje aktuelni jer se upravo nalazimo pred skorim formulisanjem ekonomske politike za 1969. godinu, u nešto povoljnijim uslovima sa stanovišta unutrašnje privredne situacije i u znatno složenijim sa stanovišta međunarodnog ekonoraskog položaja naše zemlje. Analitički deo ove publikacije sastoji se od deset priloga. Nekd su na zavidnom naučnom nivou (izdvaja se u tom smislu prilog Oskara Kovača, „Uloga spoljne trgovine u tekućim privrednim kretanjima”), dok su neki samo kratke, tako reći, uzgredne zabeleške o pojedinim problemima. Na kraju čini nam se da je potrebno da damo još samo dve konstatacije o' ovoj publikaoiji. Prvo, sa koncepcijskog stanovišta, stavovi koji se odnose na dalji razvoj privrednog sistema deklarativno ističu potrebu daljeg i doslednijeg raz vijanja samoupravnih društvenih odnosa. Jednim delom oni to nisu samo deklarativno, već i stvarno. U suštini je, međutim, veći deo stavova i predloga inspirisan potrebom uvođenja nekog reda u privredi, ali od društvenih snaga izvan privrede. Koliko su sami principi p»rihvatljivi, toliko je neprihvatljivo da njihova realizacija ne bude stvar dogovora privrednih organizacija, nego društvenonpolitičkih zajednica. Određeno iskustvo i problemi u poslednje dve godine Jnarooito na području raspodeie dohotka) generalisano je kao zaključak da je privrednim organizacijama, ukoliko same raspolažu pretežnim delom dohotka koji stvaraju svojstveno da stalno narušavaju proporciju lični dohoci fondovi na štetu fondova ili da stalno bržim tempom povećavaju lične dohotke po zaposlenom nego produktivnost rada. Istraživanja drugih ekonomista pokazala su da ovo u jugoslo-

1406