Гледишта

ođbaciti i njegove pozitivne elemente, kao što je pogrešno osuditi anarhosindikalistički pokret u celini zbog grešaka koje je imao u nekim fazama svog razvitka. Za našu zemlju, u kojoj ideja radničkog samoupravljanja doživljava sve potpunlju afirmaciju, vredno ie pristupiti ozbiljnom dzučavanju anarhosindikalizma, jer je to bio pokret čija je dstoaija narazdvojno povezana sa razvojem ideje o radničkom upravljanju privredom u vreme kada je tu ddeju napustio najveći deo međunarodnog radničkog pokreta. Rad Save Živanova predstavlja uspešan pionirski poduhvat u našoj literaturi razbijanja fcrajnje negativne ocene anarhosindikalizma, koja je sve do sada d u našem radničkom pokretu a priori prihvatana. U radu se priksizuju i analiziraju koncepcije anarhosindikalističkih struja u ruskom radničkom i socijalistiokom pokretu u vreme revolucdje 1906. i 1917. godine, kada su ove stmje dejstvovale na političkoj pozomioi Rusije. U kratkoj skici istorijskog razvoja izlažu se društveno-ekonomski i politički osnovi na kojdma su nikle mnogobrojne anaa-hosindikaldstičke stimje u Rusiji. Zatim se ukazuje na idejne prethodnike i uzore koji su imali uticaja na pojavu i razvitak anarhosindikaldzma u Rusiji kao posebne struje. Konačno se prikazuje uloga koju su anarhosindikalisti imali u godinama Oktobra i Građanskog rata, unutrašnje protivrečnosti koje su ih razdirali, koje su jedne pretvorili u pasivne posmatrače, druge u zaštitnike, odnosno ogorčene protivnike sovjetske vlasti. Analizirajući anarhosmdikalističke koncepcije o suštini so cijaine revolucije i njenim osnovnim zadaoima, autor ističe da je za anarhosindikaliste, kao i za marksiste, ukidanje privatne svojine i na njoj zasnovane eksploatacije i ostvarenje socijalizma i ko munizma put oslobođenja radničke klase. Ono što razldkuje anarhosindikaliste od ostalih socijalističkih doktrina i stmja je njihov stav o neophodnosti uništenja države, što

se iavlja kao prvi i osnovni zadatak revolucije. Iz takvog odnosa prema proizlazi i apsolutno negativan stav prema poiitičkim partijama, pa i partiji radničke klase, koje su ne samo suvišne već i smetnja za organizaciju rađničke klase, a itime i za njeno oslobođenje. „Oslobođenje radnika mora biti delo samih radnika!” U ovoj osnovnoj borbenoj paroli anarhosindikalizma sađržana je suština njiltovog gledanja na metod organizovanja masa i način ostvarenj a revolucionamog preobražaja, kako u periodu borbe za obaranje Masnog poretka, tako i u vreme organizovanja i funkcionisanja besklasnog društva. Anarhosindikalisti su stremill stvaranju čisto klasnih nepolitičkih, bespartijskih radniokih organizacija, kao što su sandikati, d njima su pridavali ne samo ulogu rušilaca staroga, pomoću generalnog štrajka i sooijakie revolucije, već i stvaralaca i nosilaca novog socijalističkog društva. Polazeći od ovih shvatanja, oni su izgradili koncepciju nedržavnog socijalizma, uređenja u kome se „privreda d društveni život regulišu... pomoću prirodne, slobodne veze i ujedinjenja samostalnih trudbeničkih organizacija, saveta i opština”. Uslov za izgradnju takvog poretka „istinske slobode i pravde" je potpuna eksproprdjacija svib proizvodnih sredstava, „neodložni prelazak fabrika, zavoda, mdnika, železničkih pruga, zemlje i slično u mke proizvođača kako bi narod mogao da sam sobom upravlja, da sam uređuje svoj privredni život”. Sava Živanov je vrlo argumentovano pokazao svu naivnost i gmbu iluzomost određenih stavova anarhosindikalista, posebno njihovog insistiranja na neodložnom tmištenju države i ostvarenju bezvlasnog komunizma s potpunom samoupravnošću svih organizacfja i aipsolutnom slobodom svih ličnosti. U isto vreme on je ukazao da odbacivanije celovitog sdstema anarhosindikalizma ne umanjuje značaj pojedinih njegovih zabteva, pre svega onih koji su se izrražavald u traženju da mase same

1408