Гледишта

1494

tojanja svih članova društva”, tj. sprečiti i nadigrati dejstva društvenih determinizama koja bi inače nastavljala obnavljati najamni rad i svojinski monopol, suprotnosti između radničke klase i drugih delova društva, dezinteg•raciju radništva i društvenu nemoć radnika. A zato, najzad, jedino radnička klasa koja se konstituiše u radničkosamoupravnom načinu proizvodnje i politiokom sistemu razvijencg socijalizma u „zajednicu revolucionamih proletera” može biti rodno mesto asocijacije slobodnih proizvođača. Samoupravljanje kao „zajednica revolucionamih prcdetera” ne može biti osporena i devalvirano argumentima koji svedoče da to još nije asocijacija slobodnih ličnosti, da i dalje opstoje determinizmi i tvorevine ekoncmskog i političkog otuđenja i da su svi procesi i odnosi samoupravIjanja otperećeni balastom klasnog društva i pokriveni gustim slojevima njegovih sedimenata. Slabost revolucionamog pokreta ne može se ceniti prema tome što još nije dovrsio radikalnu promenu društva; njegova je snaga u tome što se takve promene latio i što se sa sadašnjim društvom ne miri. U tome što se samoupravno organizovano radništvo u teškom zagrljaju hrve sa političkim i ekonomskim otuđenjem, što u sopstvenoj utrobi hoće da preradi i preobrazi sve elemente ekonomije i pciitike, i asimiluje i neutrališe njihove otrovne sokove leži snaga, a ne slabost samoupravljanja. Sopstvenom delatnošću radnička iklasa ukida svoje najamno biće. Nema mesta iluzijama o tom subjektu revolucije sa pijedestala intelektualnog aristokratizma i etičkog čistunstva, spremnih da ospore revoluciju, jer njen subjekt mora do lakata da zagnjuri ruke u žitko blato omekšale strukture starog društva da bi iscedio sirovinu za stvaranje samoupravnog društva. Stvama slabost samoupravljanja postoji na obratnoj strani: ukoliko se radnioi ne ponesu sa elementima i sklopovima klasnog društva, već se s njima mire i prilagođavaju im se, ukopavaju se u konzervativne tehnološke, ©konomske, socijalne i političke šančeve i očekuju zaštitu od socijalnih sila koje pripadaju prošlosti ili se zanose iluzijama o obrtu društvenog života pomoću Aladinove formule „čistog socijalizma”. Snagu i slabost samoupravljanja poistovećujemo sa moći i nemoći radničke klase. U duboko revolucionamom jugoslovenskom dmštvu moć radničke klase kuje se u njenoj delatnosti svesno usmerenoj ka \xkidanju vlastitog najamncg bića, a nemoć se javlja tamo i tada gde i kada radnici misle, zahtevaju, rade i odlučuju u horizontu svog najamnog bića i njegovog suprotnog pola privatne, odnosno etatističke ili grupne svojine.

"RAKOVICA”