Гледишта

razvoja za obe strane. Nema ničeg čuđnog što je aktivna strana neograničeno favorizovala vlastite uslove i što je pasivnu storamu prisiljavala na odricanje za opšte razvojne potrebe, savremenim jezikom, reklo bi se, na investiciona tilaganja. Ali tu nema ničeg humanog. Novi kvalitet koji samoupravljanje sadrži, a proizlazi iz prethodnih jeste jednaka participacija u dobrima i u ulaganjima, jednaka, jer je posredi jedna strana. Ne ulazi se ovde u pitanje da li bi samoupravljanje kod nerazvijenih proizvodnih snaga usporavalo razvoj i da li je ono uopšte moguće ako proizvodne snage nisu veoma razvijene. Sad se jednostavno analizira zašto je upravijanje nehumano, a samoupravljanje totalitet humanih vrednosti. Tvrdi se samo to da upravljanje podrazumeva dve strane i dva interesa i da to nije humano, a da samoupravljanje pozna jednu stranu i jedan interes čoveka i da je zbog toga humano. Postojanje jedne strane ne znači da svaki pojedinac u svakoj prilici mora reći doslovno šta hoće ili šta je izabrao, za šta se odlučio, već da samoupravljanje, samousmeravanje pogoduje ili ne pogoduje svima toj jednoj jedinoj strani jednako. Pretpostavka je da su svi jednaki, pošto u protivnom isto ne može svima pogodovati. J ed n o pogoduje samo jednakim. U suštini, reč je o postojanju ili nepostojanju klasa. Dve klase dva interesa, više klasa više interesa, dmštvo bez klasa društv e n i interes. A taj društveni interes, za koji su verbalno svi, moguć je samo kao pojedinačni u tom smislu da je svaki čovek za svakog drugog i sve zajedno jednaka vrednost, da svaki pojedinac ima jednake uslove za svestrani razvitak od najranijeg detinjstva. Tek u tim okvirima je moguće samoupravljanje. Određivanje uslova vlastite egzistencije itd., tačnije, učestvovanje u određivanju tih uslova kao opšta uloga, mora isključiti svaku povredu te uloge u drugog pcjedinca. Konkretno, aiko pojedinac X upravlja uslovima svoje egzistencije samoupravlja onda njegovo samoupravljanje ne sme biti prepreka samoupravljanju pojedinca Y. Ono to neće biti ako su jednaki, odnosno ako imaju isti tret- ;■ man, ako i jedan i drugi predstavljaju istu vrednost po sebi i za sebe, ako imaju jedno svojstvo, tj. ako je i jedan i drugi „samo” čovek. Islo se pravilo mora primeniti i na teritorijalne i druge grupe. Odmah je jasno da se time ; zastupa humanizam, bitna Ijudska, čovekova vreclnost, naime, da bez toga i nema samoupravljanja. Ako su pojedinci. X i Y jednaki, ako su jednaki uslovi njihove egzistencije, ma šta da učini jedan ili drugi u odnosu na pitanje koje će tangirati veći broj Ijudi, ne može biti suprotno interesu onog koji nije sudelovao, recimo, uslovno u odlučivanju. Sociologija je u društvenim odnosima otkrila interakcije i označila ih kao saradnju, konflikt i koegzistenciju. Koegzistencija je prinudna jer ne počiva na saradnji, vg ć n a obostranoj ili višestranoj nuždi da se sarađuje da bi se

1500

"SLOBODA"