Гледишта

održalo. Konflikt je po prirodi prmudan, Saradnja, kakva se pozna, u stvari, je isto što i koegzistencija, pošto implicira borbu i jedinstvo suprotnosti, jer sarađuju nejednake strane. Strana u nepovlašćenom položaju ne može biti ni mima nd zadovoljna, ona se suprotstavlja i kad sarađuje, tačnije, ona više prividno nego stvarno sarađuje. Najbolji primer za to je proizvodni odnos u kome sarađuje vlasnik s radnikom. Poslednji ispunjava svoje radne obaveze, reklo bi se sarađuje. Ali, da to nije privid saradnje, zar bi se razvila „nauka” kojoj je cilj da se postigne veći radni učinak (organizacija rada, istraživanje motiva i t. sl.). Nastojanje radnika da mu se smanji radna norma, neispunjenje norme kad može da je ispuni, prestajanje s radom ako izmakne pogledu nadzornika, predradnika itd. samo su oblici borbe unutar „saradnje”, rada. Očito je da je saradnja prividna. Ona ne može biti dmgčija ako pojedinci imaju različite pozicije u društvu, ako posfoji klasni odnos, kao i ako ne postoji samoupravIjanje. Uprkos tome što radnici izbegavaju saradnju ili, kako vlasnici kažu, „ispoljavaju svoju lenjost”, mnogim ispitivanjima je utvrđeno da radnici, a i drugi, ispoljavaju potrebu za delatnošću kojom bi se potvrdili u društvu, štaviše, da mnogi zbog nemogućnosti da to postignu podležu neurasteniji i dmgim neuravnoteženim stanjima. Potreba za afirmacijom u društvu je potreba za saradnjom, za Ijudskim odnosima, a ona se ne može zadovoljiti pri društvenoj, odnosno klasnoj nejednakosti ili hijerarhiji dmštvenih uloga pojedinaca. Saradnja se odvija u gmpi; usled različitih pozicija u svakoj gmpi egzistira veći broj gmpa; između ostalih i ona koja upr a vIj a, po čemu sei razlikuje od ostalih. Njeno posebno egzistiranje isklj u č u j e samoupravljanje ili nepostojanje samoupravljanja omogućuje njeno posebno egzistiranje. U svemu privilegovana, ta gmpa stoji kao brana saradnji ili humanoj vrednosti. fijerarhija dmštvenih uloga izraz je još jedne, veoma značajne, antihumane strane dmštvenog odnosa. Uloga je određena nizom činilaca (obrazovanje, imetak, poreklo i sl.). Ona nije nepromenljiva, ali preuzimanje nove uloge nije nimalo lak poduhvat, često zavisi od slučaja, sticaja srećnih okolncsti ili povrede etičkih principa i digniteta Ijudske ličnosti. Na primer pojedinac iz „nižeg” reda uključuje se u „viši” ako je „pogodan za saradnju”, što treba prevesti: pojedinac s konformističkim stavom, bez vlastitog stava, pojedinac koji je servilan, a jedno, dmgo ili treće negira dignitet Ijudske ličnosti. Uz to, priprema za jednu ulogu, kao i njeno vršenje krajnje je jednostrana i uska, a uglavnom iscrpljuje individu alnu snagu. Tako se formiia i u delatnosti ostaje jednostrano razvijena ličnost, individualne sposobnosti nerazvijene, neiskorišćene, ugušene, faktički, ogromni Ijudski potencijali bačeni. Nehumano je i to što se lićncst pojedinca ne razvija svestrano i što se draštveno ne koriste potencijali koje bi pojedinci želeli da plasiraju i afirmišu u dmštvu, ne samo kao dug već iz vlastite potrebe. Bu-

1501

U'CEMU SU SNAGA I SLABOST SAMOUPRAVLJANJA