Гледишта

dući da se od njih iznuđavaju njihove sposobnosti i njihova aktivnost, čemu odlučujuće doprinosi ona strana koja upravlja i time onemogućava samoupravljanje, individualna egzistencija uslovljena je prinudom na aktivnost, mada je aktivnost Ijudska potreba. Ako bi Ijudi samoupravljali, onda ne bi bili prinuđavani na aktivnost. Samoupravljajući postigli bi da aktivnošću ispune vlastitu potrebu za aktivnošću i da proizvedu društ-vu potrebna dobra. Samoupravljanje je ne samo još jedna društvena uloga za koju je potreban veći broj individualnih sposobnosti koje pojedinac mora razviti već i garancija da će se obezbediti uslovi za razvitak svih sposobnosti koje ovaj ili onaj pojedinac poseduje, jer je to opšti, a ne grupni, posebni interes, o kome svi, samoupravljajući i baš zato što sa moupravljaju, vode računa. Oni ne mogu razbacivati individualne, a to znači i društvene potencijale. To bi želela postići i strana koja upravlja, ah ne nailazi na odziv jer je saradnja prividna i prinudna. Na taj način bez samoupravljanja niti se mogu razviti bogate individualne potencije, što predstavlja važnu humanu vrednost, niti neprinudna, neotuđena aktivnost, takođe važna humana vrednost, niti proizvodna moć čoveka. Samoupravljanje koje na ovaj ih onaj način uključuje sve pojedince i tako svima daje istu društvenu ulogu, stavlja sve u istu poziciju, odstranjuje odnos u kome čovek vla d a čovekom, grupa grupom i jedno društvo drugim. Jasno je da nema istinskog humanog odnosa između pojedinaca i grupa ako nisu u ravnopravnom i jednakom položaju, ma koliko se onaj u privilegovanom položaju trudio da se Ijudski odnosi prema onom u podredenom položaju. To je samo snošljivije i ugodnije. A bez samoupravljanja ne može se, bar po sadašnjem saznanju koje nije otkrilo drugi oblik humanih odnosa do samoupravijanja, izbeći privilegovani položaj pojedinaca, grupa i društava jer su različiti položaji u društvu, prema tome, ni to da čovek vlada čovekom, itd. Iz izloženog se može lako utvrditi da samoupravljanje nije demokratija, da ne može da se svede rh na najidealniji obhk demokratije, da ga nadmaša. U najboljem slučaju demokratija je vladavina većine. I u tom slučaju demokratija je upravljanje, a ne samoupravljanje. Uzme h se čak da većina neposredno odlučuje o svim važnim pitanjima zajedniokog života, demokratija ne može da reši ' probleme čoveka, da ostvari humanizam. Cak i ako se ap- ‘ strahuje vladavina većine nad manjinom. To iz više razloga, od kojih su najvažniji: 1) demokratija prihvata đato stanje u društvu i polazi od njega, 2) ona ne prihvata stav da je IjudsM interes jedinstven i 3) polazi od nejednake većine. Sva tri momenta impliciraju niz drugih, što sve zajedmo pokazuje razliku između demokratije i samoupravljanja, humanizam samoupravljanja i nedostatak humanizma kod demokratije. 1) Sto demokratija polazi od datog stanja, to znači da ga prihvata i da je kompatibilna s tim stanjem, da n e sadrži

1502

"SLOBODA"