Гледишта

zahtev da se dato staeje menja. Demokratija i kao čisti i kao primenjeni ideal uključuje privatno vlasništvo, funkcioniše po svom prcgramu sasvim uspešno uprkos privatnom vlasništvu i ne smatra važnim da u svoj program unese stavku o ukidanju privatnog vlasništva. Okvir privatnog vlasništva je za demokratiju prirodan i cna predviđa instrumente za intervenciju ako privatno vlasništvo naruši harmoniju koja je neophodna da bi demokratija funkcionisala, ili ako se naruši privatno vlasništvo, a time i harmonija. Prema tcme, demokratija toleriše klase, svu determiniranost Ijudskih sudbina klasnim položajem, i klašnim okovima i svu proizvoljnost Ijudskih sudbina tim položajem. Ona toJeriše prividnu i prinudnu saradnju, rasipanje individualnih i •društvene moči prema tome, sve antihumane odnose. 2) Polazeći od datog stanja kao osnove na kojoj je zasnovana, demokratija uzima da su Ijudski interesi veoma različiti, kao i sami pojedinci i njihove potrebe. Ona, međutim, dozvoljava grupisanje interesa i potreba, i priznaje svakom interesu pravo da se ostvari. Praktično, jedan će se ostvariti u većoj, a drugj u manjoj meri, šta to mari! Cesto se još tvrdi da se interesi zadovoljavaju prema njihovoj snazi, pa tako u društvu sve cveta, najbolje je ako se najizvrsniji najbolje afirmiše. Sto je polazište za svaki interes različito i što samo razvijeniji mogu biti izvrsniji, pa se time i dalje razvijati, to je nevažno. Ako je interes stvamo vredan, uzima se, on đe se i u najoštrijoj konkurenciji probiti. A da vredni interesi propadaju, jer virtualna vrednost traži podršku da se razvije, to stoji izvan horizonta koji zahvata demokratija. Zato demokratija ne može da pređe dato stanje, ona ga svojim merilima može samo reproducirati. Interes, na piimer, prodavača je da svoju robu skupo prodaju, a interes kupaca da je što je moguće. jeftinije kupe. I jedan i drugi, po načelima demokratije, treba da se zađovoIje. Malo će popustiti jedni, malo drugi. Više slabiji, potrošači. A prodavači se dovijaju na razne načine da ne popuste mnogo. Smanjuju proizvodnju, ostavljaju neiskorišćene proizvodne i Ijudske kapacitete, uništavaju robu, uvode novu modu đa bi na novim proizvodima pridobili potrošače i za veću cenu i tako naknadili gubitak u neprodanoj robi, koriste se naukom da ih poduči kako će potrošača naterati da uloži diskreciorti dinar za proizvod koji uopšte nije potreban, na reklamu troše toliko finansijskih sredstava koliko bi bilo dovoljno da se u jednoj srednjerazvijenoj industrijskoj zemlji dokine beda. Ab demokratija ne ide za promenom, ona zna da su interesi bili i da su još uvek razbčiti, i na tim relacijama paraddra sa slobodom i humanizmom. Ako su, npr., interesi potrošača društveno relevantni, i, ukoliko j.esu, oni će odneti prevagu nad interesima prodavača. „Humanizam” demokratije sadržan je u „slobodi” da se ne povredi nijedan parcijalni interes time što ne bi bio priznat. To što je svaki slabiji interes u stalnom potiskivanju, nije po načelima demokratije suprotao humanizmu, jer i najsla-

1503

U'CEMO SU SNAGA 1 SLABOST SAMOUPRAVUANJA