Гледишта

ono što je Mikels opisao, stupa u dejstvo gvozdeni zakon oligarhije (organizacije). Clanstvo se pasivizira šta bi dmgo, tu je jezgro, centar, eiita, reprezentanti, vođstvo, mkovodstvo, oligarhija, birokratija, sam um uman ili neuman, ko se još pita za to! Oni će učiniti ono što članstvo želi. Tako biva u početku. A posle? Taj um lako dolazi do saznanja da je probitačnije (i za njih, a poneki vemju i za članstvo) da čine ono što proističe iz dogovora s elitom, birokratijom, oligarhijom, rukovodstvom, ili, kako ko voli, dmgih grupa. A članstvo? Clanstvo je dalo mandat, prenelo brigu, i sad, u svojim zapećcima naslađuje oči reklamnim slikama i tekstovima iz štampe ili s televizije, brigu brine šta će uneti kroz vratašca svojih udobnih stanova. Za to se brine industrija „svesti”. A osim toga, zar taj um ne zna, zar nije u stanju da svoje napola drogirane ovčice übedi da se ne smeju buniti? Ko se usuđuje da ih tako kleveće?! Nisu oni bih ni ranije naivni. Stvorili su oni kodekse pristojnog ponašanja, i predvideli sankcije za njihovu povredu. Imaju oni vlast i sredstva prinude u svojim mkama. I sad, neka se buni članstvo! Zar protiv svoje organizacije? Gde će prispeti? Svud okolo su dmge organizacije koje nisu prijateljske, a i da jesu, šta vredi, nisu ništa drakčije. Prirodna posledica: depolitizacija mase. Dobro isplaniran ciij manjine. I još se licememo čude zašto se ponekad većina buni izvan organizacije, Štrajkovi izvan sindikata, u poslednje vreme demonstracije studenata itd. stalno nameću pitanje toj naivnoj manjini kako to da se zahtevi stavljaju izvan i mimo organizacija. Cuđenje verovatno nastaje zato što se računalo na potpunu pasivnost većine. Manjina se, doduše, proširila tim centrima najraznovrsnijih organizacija, ali su oni zato njeni, ajoj skloni, poslušni, a prema većini potpuno uticajni. Nema greške. Ko još nema toliko pameti da sagleda savršenstvo te racionalne organizacije? Naročito ako uzme u obzir međusobnu povezanost svih tih gomjih stmktura u delovanju, u postavIjanju ciljeva i odabiranju sredstava, u celom sistemu mera đa se svaki pojedinac te strukture i svaka od njih ponaosob nagradom skloni na bezrezervnu saradnju. A za bele vrjme, razume se, ima tohko diskretnih načina da se uklone a da niko ne primeti „porodičnu svađu", da bi njihova brojnost već mogla biti dokaz Ijudske maštovitosti sposobne da iznađe rešenje za sve društvene probleme. Ali... Tako se celi društveno-politički život prenosi na jedan viši nivo, većina kao da ne sudeluje u njemu. Dokaz? Glasne žalopojke o pojedincima kao razbijenim atomima koji izgubljeno i besciljno tumaraju, zatim, „usamljena gomila”, bankovni računi psihijatara itd. Iskustvo i nauka :poznaju snagu pasivne rezistencije. Samouverenost sadašnjih viših struktura sprečava ih da sagledaju da veštačka pasivnost, tj. odsustvo većine, i većini nametnuto odsustvo iz društveno-političkog života, iako nije svesni ili spontani otpor kao pasivna rezistencija, dijalektikom razvoja proizvešće iste, za manjinu porazne efekte. A onda

1506

"SLOBODA"