Гледишта

će doći početak kraja. Ima indicija da se o tome počinje misliti. Cine to dalekovidniji političari, no izazivaju svoje saborce. Njihoiv rascep samo će übrzati početak 'kraja, jer ni primljena ideologija o državi blagostanja i punim stomacima, budući da je nehumana i neđruštvena ne može dugo biti dostatna Ijudima. Postajući opštim idealom, samoupravljanje se sadržinski suprotstavlja toj ideologiji i pasivnosti većine kao njenom produktu. Organizacija vlada Ijudima, njihovim sudbinama, uslovima egzistencije, određujući ciljeve društvenog kretanja. Ona ima moć da gotovo neometano može da vrši tu ulogu. Ostalo je još da se pomenu sredstva direktne državnonpravne prinude. To su stari znanci Ijudskib meridijana: palica i mitraljez, zakon, komisije, sudovi i zatvor. 0 njima nema potrebe da se govori. A o tvorcima zakona parlamentima? 0 njima bi se moglo mnogošta reći. Prvo, kako se u postupku njihovog obrazovanja „demokratskim” izborima mcže zapaziti i dejstvo masovnih komunikacija u interesu manjine, i ideologije i ideologizirane nauke, itd. U njihovom delovanju, međutim, s jedne strane dolaze do punog izražaja principi organizacije (npr., izuzetni prerogativi predsednika i administracije), a s druge, nemoć većine da izvrši uticaj na njihov rad osim uticaja koji boće da izvrše predstavnici većine, jezgro grupe. Praiksa obiluje primerima da oni malošta hoće da učine, a najmanje ono što ne bi bio njihov neposredni interes. Pre svega, ništa što bi moglo, bože sačuvaj, remetiti dati poredak. To i jeste najveći problem. Izbegavanje stvamih (formalne su nevažne) promena u društvenim odnosima po strogoj zakonitosti dovodi do situacije u kojoj društveni proizvodi u širokom smislu reči vladaju Ijudima. Zakon je, npr., proizvod Ijudi, a on, ako dugo ostaje neizmenjen, prestaje biti društvu potrebno sredstvo i postaje bezumna sila koja njim vlada. Drastičan primer su feudalne odredbe u Škotskoj po kojim je jedan dea zemljišta još van pravnog prometa. Usled toga su neki putevi duži desetine kilomelara. J proizvode Ijudi spada i organizacija. Pokazala se njena umišljena racionalnost sa stanovišta društvenih po.treba i interesa. Analiza neracionalnosti koju obezbeđuje organizacija insistiranjem na izbegavanju promene datog poretka hčila bi više na karikaturu nego na opis. Zar se to ne može reći za odnos koji postoji u datom poretku stvari, a koji uposlene radnike fcrajnje iscrpljuje na radu, oduzima im sve slobodno vreme, uskraćuje mogućnost da se bave drugim delatnostima i razvijaju svoje druge sposobnosti, itd., dok na drugoj strani sve većl broj kvalifikovanih, snažnih i sposobnih radnika ostaje bez egzistencije nemajući načina da dobiju posao? Nekad su takve žrtve radnika bile neizbežne, one su vodile progresu, pa ma koliko da su bile velike, one iz ugla istorijskog razvitka mogu da se opravdaju i odrede kao društvena ■korisne. Kao neizbežan i društveno koristan u krajnjoj liniji, takav položaj radnika je bio raoionalan, mada ne

1507

U CEMU SU SNAGA I SLABOŠT SAMOUPRAVUANJA