Гледишта

kontrolu društvenih tvorevina, proizvoda, naime, iprevladavanje sccijalnog determinizma i proizvoljnosti i u sferi proizvodnje, i u sferi politike, i u sferi kulture. Time se samoupravljanje javlja kao snaga sposobna da reši aktuelne probleme savremenog čoveka i čovečanstva, i u tom smislu je jedina otvorena i dovoljno prostrana perspektiva, zbog čega je i moglo postati opšti ideal. tz ranije izloženog sledi da se samoupravljanje naročito konfrontira demokratiji, nadnrašujući je svojom netolerancijom prema privatnom vlasništvu, jer postojanje privatnog vlasništva ne dozvoljava svođenje različitih interesa na jedinstven Ijudski interes, niti da se čovek, ne samo viasnik, stavi u centar, da se uspostavi jednakost i druge humane vrednosti. Zatim, samoupravijanje isključuje postojanje klasa, privilegovanih profesija ili dnugih grupa, jer je u klasnom položaju involvirano sveukupno Ijudsko ropstvo, svi antihumani odnosi. Mada savremene klase nisu zatvorenog tipa, prelaz iz jedne u drugu klasu je ili otežan ili bolan. Demokratija je hvalisavo ponosna na otvorenost klasa kao rezultat koji je ona postigla. Međutim, prevazilaženje klasnih okvira koji determiniraju sudbine onih koji su se slučajno našli u ovoj ili onoj klasi, demokratija nema nameru da izvede. Tu je samoupravIjanje nadilazi, jer bez ukidanja klasa nema stvame slobode. Jasno je da nisu u pitanju samo klase u uobičajenom smislu reči. Reč je i o gmpama koje su po svom karakteru veoma slične iklasama. Na primer, o birckratiji, tehnokratiji, politički vladajućoj gmpi. Te razlike postaju jedan od najrelevantnijih savremenih problema čoveka. Unekoliko je već ukazano na nj. Ali, pomenutim, problem nije iscrpen. On se komplikuje u savremenim uslovima. U Lenjinovoj definiciji stoji da se klase međusobno razlikuju po svom odnosu prema sredstvima za proizvodnju, što je popularizatorski objašnjeno kao vlasništvo nad sredstvima za proizvodnju, odnosno lišenost vlasništva. Danas postaje jasndje da je objašnjenje vrlo površno. Razne profesije, zvanja i grupe s različitim ulo gama, i kad su sredstva za proizvodnju u privatnom i kad su u kolektivnom (državnom, zadmžnora, dmštvenom itd.) vlasništvu, nemaju isti odnos prema njima. Ne vrši uvek vlasnik vlasničke funkcije. Tako je moguće utvrditi različit odnos prema sredstvima za proizvodnju i među nevlasnicima, što ima za posledicu dmgi osnov klasncg diferenciranja. Tako bi birokratija, i privredna i politička, mogla da se transformira u klasu ako ima različit, povlašćen odnos prema sredstvima za proizvodnju. To je već evidentna tendencija. Demokratija kao upravljanje ne može da je obuzda. I tu je snaga samoupravljanja, jer je ono upravo u stanju da temeljito prevlada klasne odnose. Ista vredi i za nosioce znanja, poglavito, ali ne samo tehmčkog. I jedni i dmgi mogu postati vladajuća klasa, još pre, zdmženi, obrazovati vladajuću klasu, istina, ~oslobođenu” vlasništva sredstava za prcizvodnju, ali sa različitim odnosom prema tim sredstvima što će se ogle-

1509

u cemu su SNAGA I SLABOST SAMOUPRAVLJANJA