Гледишта

dati u privilegovanoj nagradi i raspolaganju društvenim kapitalom. To će im, kao ekonomska moć, poslužiti za političku moć itd. Alternativa je jasna: ili jednakost ili produženje klasnog odnosa. Samoupravljanje pretpostavIja jednakost, samim tim što pretpostavlja ukidanje klasnog odnosa ma koje vrste, demokratija ne može da pređe tu stepenicu, već i zato što je upravljanje, što se bazira na postojanju dve strane koje ne mogu biti jednake, koje se moraju duboko razlikovati. Odstranjenje klasa i klasnih odnosa dozvoljava da samoupravIjanje funkcioniše na principu jedinstvenog Ijudskog interesa, da polazi od čoveka, a ne pripadnika klase. U tom ipogledu nedostižno nadmašuje demokratiju. Odvajkada, u svakom obliku društvenih odnosa, jedna je klasa mogla živeti dosledno Ijudskim životom onako kako je sama shvatala taj život. Zato je čista sofistika dokazivati da nema klasnih razlika činjenicom da danas prosečno plaćen radnik ima mnogošta više od negdašnjeg kralja, kao što čini Šumpeter. Najmanje se njom dokazuje humanost kapitalističkog odnosa. Ako je deo društva mogao i može da živi Ijudskim životom ne znači da je društveni život uopšte više human ili human. Humanost zahteva da Ijudski život postane realnost za sve. Praktično, human život postaće moguć tek kad jedinstveni čovekov interes postane osnova svekolike Ijudske delatnosti i namera.: Vrlo upomo se dokazuje da je Ijudske interese nemoguće svesti na jedan interes. Jedan voh dobro da jede, drugi da se oblači, treći da putuje, četvrti da skuplja knjige itd., No, svako ko voli, npr., da putuje, ne može putovati; od onih koji to vole, samo će manji broj moći da zadovolji taj svoj interes i patrebu. S druge strane, čovekova potreba nije jednodimenzionalna. Što se takvom pokazuje razlog je stroga podela rada koja je u ovom ili oncm pravcu usmeravala razvitak ličnosti, ostavljajući ga indiferentnim prema mnogim u njemu skrivenim potrebama. Grubo uzevši, čovek, svaki bez razlike, ima istu potrebu: obezbeđenu materijalnu egzistenciju, adekvatnu onom što materijalna proizvodnja društva pruža u proseku kao uzor.;, Covečanstvo je uglavnom uspelo da tu potrebu visoko,: razvije u svih pojedinaca. Druga je opšta potreba u svih: Ijudi da razviju svoje bogate prirodne sposobnosti, razum,, fizičku snagu, umetničke talente, osećanje za lepo, plermenito, pravedno, društveno itd. Sledeća je zajedničkar potreba svih Ijudi da svoje razvijene sposobnosti iskoriste u aktivnosti na raznim sektorima za opšte dobro.; Rezultat čovekovog rada uvek predstavlja društveno koristan rezultat, i čovek želi da se tim prizna njegov trud,. da se afirmiše. Nijedan umetnik ne stvara ne očekujući; društveno priznanje ili ne želeći ga. A tako je i sa svakim drugim Ijudskim delom, čak i sramnim. Međutim, dve poslednje potrebe nisu razvijene u svih Ijudi kao potrebeo bar ne u dovoljnoj meri. Malo Ijudi ima šansu da razvij©; bogatu ukupnost svojih potencijalnih sposobnosti i da ifi

1510

"SLOBODA”