Гледишта

iskaže. Zapreke su; klasni, nedruštveni život, otuđeni rad, pa i sama deoba interesa. ’rema tome, interes svakog čoveka je bezbedna egzistencija koja dopušta razvitak ukupnih sposobnosti i njihovu afirmaciju. Ostvarenje ličnog interesa je logično i ostvarenje društvenog po jednostavnoj shemi parova: siguma egzistencija pojedinaca je odsustvo socijalnih problema. Svestrani razvitak svakog pojedinca je visoko razvijeno društvo kao celina, jedinstveno i moćno. Afirmacija sposobnosti pojedinaca, zadovoljenje njihove potrebe za delatnošću jeste i neizopačena suma Ijudskog rada neophodna za društvenu egzistenciju i društveni razvitak. Ispunjenje tog interesa i potrebe individualne i društvene, nikako ne znači da su one jednake u pojedinostima, da se poriče izbor proizvoda ili delatnosti, različitost ukusa i sl. Tu će šarolikost tek da se razvije, bogatstvo individualnih razlika da procveta. Jedinstvenu, a ipak bogato različitu Ijudsku potrebu i interes moguće je ostvariti jedino unutar samoupravljanja. To zato što se polazi upravo od pojedinačne potrebe kao jednake za svakog čoveka i što se njeno ispunjenje društveno rešava, tj. zajednioki od svih pojedinaca, samoupravljanjem. Pret postavka je da će svi, samoupravljajući, ceniti društvenu proizvodnu moć i ukupne pojedinačne potrebe i naći meru po kojoj će svi jednako participirati. Tamo gde je mogućnost mala, moći će se postići zajednički dogovor da se u najkraćem mogućem roku, uz ravnomerno zalaganje svih, otkloni nedovoljnost. To je stavljanje pod kontrolu uslova dmštvene egzistencije i nadvladavanje socijalnog determinizma, odnosno proizvoljnosti, jer dok svi nisu jednaki, dok se interesi i potrebe svih ne tretiraju jednako, štaviše, dok se potrebe u svih društveno ne razviju jednako, delovaće nekontrolisano i socijalni determinizam i proizvoljnost: onaj ko jedva nešto ima, može na to malo dobiti srazmeran deo koji ga opet ostavlja u nemaštini, onaj ko ima najviše i s najmanjim imaće više nego ostali i to će sasvim stihijski stalno tako da se -kreće. Tu se mora preseći čvor. Presecanje je kidanje s tradicijom, navikama, shvatanjima itd., pa ga zato mogu izvršiti samo združeni pojedinci, samoupravljajući o svojoj sudbini, uslovima svoje egzistencije. Ne čine li to samoupravljajući, uvek će neka parcijalnost vršiti podvajanje 1 diferenciranje, nalazeći za to mnoštvo razloga. lako u ovom, tako i u dmgim odnosima, samoupravljanje, za razliku od demokratije, može svojom snagom dovesti do toga da se izvrši prelomni korak u razvitku novih društvenih odnosa, u prelazu iz klasnih u humane odnose. I to, pre svega, opet zato što se taj prelaz ne prepušta organizaoiji, jednoj gmpi Ijudi, nekoj parcijalnosti, već dmštvu kao celini, jer, kao što se istaklo, samoupravljanje obuhvata sve pojedince, ono pozna samo jednu stranu, ne dve, većinu i manjinu, pa zato otklanja sve ono što ss javlja ikao posledica postojanja te dve strane.

1511

U CEMU SU SNAGA I SLABOST SAMOUPRAVLJANJA