Гледишта

3. PRAKSA I IDEAL SAMOUPRAVLJANJA Samoupravljanje kao ideal kako je ovde izloženo predstavlja samo snagu. Tom stavu se konfrontira drugi, koji nije usamljen, a svodi se na kritiku jednakosti, i posredstvam te kritike obuhvata kritiku društvenosti, običnije, kolektivizma, s bogatom argumentacijom za prednosti individualizma. Jednakost je bila izložena kritici ne kao komponenta ideala samoupravljanja, nego kao komponenta ideala demokratije. „Rat" je okončan, kao što je poznato, kompromisom; demokratija je jednakost samo ukoliko se tiče neoduzimanja šanse bilo kome da postigne bilo kakav uspeh ako time (navodno) ne ugrožava drugom ili drugima istu šansu. Jednakost je situirana u sferu prava, a ne i realnih životnih uslova. Jednakost kao komponenta ideala samoupravljanja je šira i odnosi se na postizanje jednakih životnih uslova, dakle, na društveno ' obezbeđivanje jednakih šansi, a ne samo na neoduzimanje šansi, pa se zato pojedinačni uspeh uzima kao opšti uspeh i nije suprotan drugim pojedinačnim ili društvenim interesima. Time se prostor individualne delatnosti i participacije proširuje tako da ne samo da svi mogu neograničeno slobodno delovati i stvarati, već je bogata pojedinačna delatnost pretpostavka za ostvarenje povoljnih uslova za sve i za društvo kao celinu. Zbog tih razlika u odnosu na jednakost kao komponentu demokratije i samoupravljanja, čini se, ne bi bilo opravdano prihvatiti kritiku jednakosti koja se odnosi na jednakost u demokratiji za kritiku jednakosti u samoupravljanju. Ako se s tim složi, onda nema razloga da se implikacije te kritike uzmu za slabost samoupravljanja kao ideala. Dalje je pitanje da li implikacije kritike kolektivizma odnosno društvenosti treba akceptirati kao slabost samoupravljanja ideala. Kategorički; ne. Sve se implikacije kritike kolektivizma, u stvari, mogu reducirati na zanemarivanje ličnosti, a prenaglašavanje uloge i važnosti kolektiva, društva. Sto se tiče ideala samoupravljanja, kao i ideala komunizma, uloga pojedinca nikad i ničim nije umanjivana, mada se naglašava značaj društvenog. To zato što se polazi od dijalektičkog jedinstva pojedinca i društva (grupe), a ne od neizbežne suprotnosti između pojedinca i društva. Gurvič takođe dokazuje da između pojedinca i ■ društva ne postoji sukob, već samo između pojedinca i organizacije (oligarhije, elite i sl.). Moguće je da ga je taj ispravan stav doveo do zaključka da sudbina čovečanstva počiva na samoupravljanju. Tačnije, samoupravljanjem se odstranjuje organizacija u smislu grupe koja vlada i u smislu podvrgavanja pojedinca, bez ikakve moći uticaja na izraenu, svim, njima stranim institucijama: krutim pravilima, hijerarhiji uloga i funkcija i sl., koje su prisutne u svakoj organizaciji. Ako se otkloni organizacija kao uzrok sukoba pojedinca i društva, onda društveno ne negira individualno niti mu se suprotstavlja, i

1518

■•SLOBODA".