Гледишта

obmuto. Zato se ni implikadje kritike fcolektivizma ne mogu tretirati kao slabost samoupravljanja ideala. Ostaje da se pondvi tvrdnja: samoupravljanje kao ideal nema slabih strana. Slabosti samoupravljanja treba tražiti u praksi. One se tu nalaze, prvo, zato što se sadrzaii samoupravljanja ideala ne mogu nametnuti, uvesti, propisati, već se mogu postići praksom samoupravljanja unutar objektivno i subjektivno neadekvatnih, nepripremIjenih, kapitalističkih uslova. Zbog toga ta praksa može, ali ne mora da gradi sadržaje samoupravljanja, sadržaje oncig što samoupravljanje, u stvari, jeste. Drugo, zato što iz prakse samoupravljanja u opisanim uslovima može proizaći rešenje koje predstavlja kompromisno srastanje samoupravnog i nesamoupravnog u jedan novi kvalitet, različit od samoupravljanja kao totaliteta humanih vrednosti i od demokratije kao neometane konkurencije i demokratije kao apologije dat o g: poretka, odnosa, institucija, svega, problema, kriza, bede, krađe, stagnacije i regresa u kretanju društva. Ali ta praksa može, a opet ne mora, podupirati, snažiti i razvijati sve što podupire, snaži i razvija demokratija kao neometana konkurencija ili apologija datog. Razlika je između demokratije i samoupravljanja kao prakse u tome što demokratija nema, a samoupravljanje ima snagu da gradi samoupravIjanje kao totalitet humanih vrednosti. Slabost demokratije nije apologija datog i neometana konkurencija, jer su to njeni dometi, ali to je slabost samoupravljanja. Pošto je praksa samoupravljanja tek put do samoupravljanja, njegova je snaga u stalnom menjanju i promenama datog. Tu se pojavljuje novi izvor slabosti samoupravljanja. Praksa samoupravljanja dobiva karakter sistema logikom samog postojanja. Uostalom, u tom karakteru leži i garancija uspeha u zadacima koji samoupravljanjem treba da se izvrše. No, svaki sistem teži zatvaranju, ođnosno održanju onog što se u njemu nalazi. Tako se suprotstavlja promenama. Ako se to desi samoupravljanju, onđa ono prestaje biti put da se ostvari samoupravljanje kao totalitet humanih vrednosti. Tendencije zatvaranja sistema, pa i samoupravljanja kao više ili manje izgrađenog sistema su neizbežne i odatle potiču ili mogu da poteknu mnoge slabosti prakse samoupravljanja. I, najzađ, četvrti razlog za slabosti prakse samoupravljanja nalazi se u činjenici da njenom unapređenju treba najviše da doprinesu Ijudi koji su društveno privilegovani bilo političkim uticajem, bilo znanjem, bilo funkcijom. Svojim doprinosom razvitku samoupravljanja proporcionalno smanjuju svoje prirdlegije, jer, kao što je više puta naglašeno, samoupravIjanje znači i jednakost. Privoleti Ijude da se đobrovoljno odreknu privilegija, sudeći po dosadašnjem istorijskom iskustvu, ravno je utopiji. Odatle praksa samoupravljanja Pretpostavlja stalnu borbu između privilegovanili i neprivllegovanih. U svakoj dugotrajnoj borbi između dve strane pobednici se smenjuju. Ovde, svaka pobeda privilegovane strane znači neku konkretnu slabost samoupravljanja. To praktično govori da se iz same prakse samoupravljanja

1519

13 ČEMI3 SU SNAGA I SLABOST SAMOUPRAVUANJA