Гледишта

različit organski sastav kapitala jedne povlašćuje, omogućava im da postignu bolji rezultat, koji, gotovo bez ikakve korekcije, prisvaja grupa zaposlenih. Drugi nisu sigumi da će svojim raspolaganjem, vlasništvcm nad sredstvima za proizvodnju osigurati ni minimuin za egzistenciju. Isto se dešava i među pojedinim kapitalistima, pa su slične i posledice: svako vuče na svoju stranu; u nas se govori o lokalističkim ipartikuiaristiokim tendencijama. Njima treba priključiti i nacionalističke. I dalje, apsurdna situacija: pojedinci, kojima su podređena sredstva za proizvodnju i vlasništvo, ostaju bez posla, bez egzistencije, a to, s obzirom na samoupravljanje, dolazi kao posledica njihove vlastite volje! Deo koji u vidu poreza i sl. ide za opšte potrebe sasvim je izvan kontrole zaposlenih u preduzećima. Ima mnogo dokaza da se budžetska sredstva koriste suprotno opštim potrebama. Na primer sredstva za kulturu, prosvetu, nauku, zdravstvo, što može da koristi svakom, pa finansiranje tih delatnosti predstavlja nesumnjivo opštu potrebu, manja su od sredstava ulcženih za, npr., administraciju, mada administracija nije takva neophodnost kao školstvo, zdravstvo i sl. Ali zaposleni u preduzećima, mada, legalno, vlasnici sredstava za proizvodnju i nosioci vlasničkih funkcija, ne mogu tu gotovo ništa da učine. Sledi zaključak da nije uspostavljeno društveno vlasništvo, uprkos, ne samo razvlašćenju buržoazije već i uprkos preuzimanju vlasničkih funkcija od strane značajnog dela društva. Očigledno, Marks je imao pravo, „vlasništvo se ne mcže podrediti na drugi način nego da se podredi svima”. Sve dok vlasništvo ne bude podređeno svima jednako, neće biti uspostavljeno društveno vlasništvo i sve dotle će egzistirati antitiumane vrednosti. Samoupravljanje je pokušaj da se uspostavi drušri'eno vlasništvo kao reakcija na pokušaj uspostavljanja društvenog vlasništva preko centralnih državnih organa, za koji se smatra da je neuspeo. Međutim, pokazalo se, da uvođenjem samoupravljanja nije napušten taj pokušaj. Ne samo jednim delom društvenog kapitala već i određivanjem uslova privređivanja i raspodele i u sistemu samoupravIjanja disponiraju centralni organi. Oni stoje kao protuteža parcelizaciji vlasništva, ali sudeći po dosadašnjem iskustvu, nisu tome mnogo doprineli. Ostao je, dakle, oblik uspostavljanja društvenog vlasništva koji onemogućava uspeh time što profesionalna grupa Ijudi upravlja ukupnim sredstvima za proizvodnju i društvenim kapitalom, a uz taj oblik uveden je drugi koji onemogućava uspeh time što ne dozvoljava da sredstva za proizvodnju i kapital budu opšti, ali zato daje šansu svakom pojedincu da na deo sredstava i deo vlasništva utiče, da mu budu podređeni. Gledano taktički i strategijski, sasvim je teško objektivno prosuditi koji je oblik adekvatniji. Na primer, obezbeđen posao je minimum priznatog i stečenog prava u apštem vlasništvu, takođe i besplatno školovanje i drugi oblici zajedničke potrošnje, što relativno uspešno funkcioniše kod čistog oblika centralističkog upravljanja. Ali i unutar njega os-

1522

”SLOBOPA”