Гледишта

taje nejednakost rada, plate i razvijenosti ličnih sposobnosti. Može li uopšte doći do uspostavljanja stvarno društvenog vlasništva, s obzirom na snažnu, brojno moćnu strukturu profesionalnih upravljača i tendencije savremenog druš'cva uopšte da se upravljači transformiraju u posebnu klasu? [sto se pitanje može postaviti i tamo gde je uvedeno samoupravljanje, jer je ostala netaknuta ta struktura u pogledu sastava i broja. Oduzete su joj neke funkcije, ali su one i unutar centralističke strukture u rukama direklora kce ji po pravilu ne ulaze u tu strukturu. Ili su te funkcijc stvar jedne odluke, jednostranog čina, pre svega, zakona (određivanje visine plata, tj. unutarnja raspodela). Moć centralističke strukture da utiče na uslove rada i života u najbithijim pitanjima ostala je nesmanjena, npr., određi vanje radnog vremena, vremena potrebnog za sticanje penzije itd. Pojedinac je samoupravljanjem došao do šanse da, najčešće u vrlo oskudnim mogućnostima, utiče do izvesne mere na uslove rada u preduzeću, npr,, da se nabave sredstva za higijensku i tehničku zaštitu, da se neplanirana i deo planirane zarade raspodeli na način koji utvrđuju (ako sve funkcioniše besprekorno) zaposleni u preduzeću. To je veoma daleko od slobodnog određivanja uslova ukupne egzistencije ili jednake participacije u „proizvodnji potrošnje” vlasništvu. Ali nije za potcenjivanje sticanje iskustva i posebne sposobnosti za upravljanje, a još manje da sticanje te sposobnosti i iskustva sve više omogućava preuzimanje važnijih funkcija od centralnih organa. kratko, ni jednim ni drugim nije dato rešenje za uspostavIjanje društvenog vlasništva. Ni jedno ni drugo rešenje ne preiazi okvire demokratije, reč je samo o varijantama. U oba slučaja posredi su parlamentami oblici vladavine, to će reći vladavine manjine nad većinom, što je samo politička konsekvencija daljeg postojanja privatnog vlasništva. Jednaka participacija u vlasništvu čini nas društveno jednakim. Radnička klasa najjadnije participira u vlasništvu, pa je zato prihvatljiv Marksov stav da emancipa cija radnioke klase uključuje i emancipaciju društva uopšte, ili, jednaka participacija radničke klase u vlasništvu gotova je participacija dmštva uopšte. Participaciju rad ničke klase u, vlasništvu može da abezbedi samo njena direktna vlast, kaže se, diktatura proletarijata, ali je tačnije reći: „proletarijat organizovan kao vladajuća klasa". To nije nipošto Marksovo proizvoljno predviđanje. Proletarijat organizovan kao vladajuća klasa je samoupravljanje. Ukazano je da je samoupravljanje postalo opšti ideal, pa se u tom smislu pokazuje kao tendencija organizovanja proletarijata u vladajuću klasu. Uostalom, sinomm za samoupravljanje je „radnička demokratija”, „industrijska demokratija”, „učešće proizvođača u upravljanju ’, „radnička kontrola” i t. sl. Sve su to pokreti na svim meridijanima, nastali iz bazičnih, proizvodnih društvenih odnosa, neovisno od Marksovog teorijskog stava.

1523

u cemu su SNAGA I SLABOST SAMOUPRAVUANJA