Гледишта

Jasrio 'je da centralističko upravljanje nije organizovani proletarijat. Samoupravljanje u Jugoslaviji samo jednim delom je organizovani proletarijat, a i to uz ogradu. Po praktikovanom obliku proletarijat je organizovan samo na ni- vou preduzeća, a to znači da njegova moć ne seže do stvarno vitalnih pitanja društvenih uslova egzistencije, a zatim, što je mnogo značajnije, da nije organizovan kao klasa, već po krajnje usitnjenim delovima, razbacanim širom nacionalne teritorije, da je organizovan, npr., popat porodičnih grupa. Pre se može reći da je neorganizovan (bar što se tiče samoupravnih oblika), štaviše da je razbijen. Vrlo je simptomatično, npr., da zakon kojim je uvedeno samoupravljanje govori u naslovu i razradi o predaji državnih privrednih preduzeća na upravljanje radnim kolektivima i višim privrednim udruženjima. Ta se udruženja nisu obrazovala, mada su zamišljena kao viši oblik samoupravne udruženosti. (Da li je to slučajno?) Veća proizvođača, odnosno privredna veća nisu oblik direktne udruženosti i crganizovanosti radničke klase, jer, poznato je da se nalaze u sastavu skupština, klasičnog oblika demokratske vladavine i ustrojena su po principima svake skupštine. Karakterističan je i njihov sastav. Zastupljen je smešno mali broj pripadnika radničke klase. Ta su veća stecište privrednih, stručnih i političkih rukovodilaca. Prema tome, tim putem se ne može otkionitl tendencija tehnobirokratizma, kao ni unutar centralističkog upravljanja. S tim treba dovesti u vezu njihovu neodgovornost, kao i pomanjkanje sredstava kojim organizovani proletarijat može da ih stvarno obaveže na delovanje u svom interesu. Dokazi su priznanja najvišth funkcionera o izuzetno teškom materijalnom položaju rađničke klase i nedopustivoj imovinskoj nejednakostl. Uspostavljanje samoupravljanja u preduzećima je novi oblik: organizacije i radničke klase i društvenog života. DaljeV. : održavanje političke strukture preuzete iz klasnog društva, bez mogućnosti povezivanja samoupravnih struktura u smislu odlučujuće političke snage, potire stvamu snagu samoupravljanja. To predstavlja slabost samoupravljanja, jer nije u stvarnoj društvenoj moći da se poduzimaju; promene kojima bi se mogli uspostavljati humani odnosiii Dmgi problem u vezi s uspostavljanjem društvenog vlasništvas tiče se podele rada. Marks je savršeno übedljivo dokazao da su rad i podela rada suština privatnog vlasništva. Pre- s ma tome, da bi se stvarno ukinulo privatno vlasništvo,,omora se ukinuti rad i podela rada. Ili se mora usposta- e, viti onaj humani odnos koji znači da se obavlja društve-s, no korisna delatnost da bi se ispunila lična potreba za-;s delatnošću. Ukinuti podelu rada, međutim, znači bar tolii : ko, da se stvore društveni uslovi za svestran razvdtak ličoi nosti, odakle bi proistekla mogućnost biranja i izmene posla, simultano sudelovanje u poslovima za koje postoj interesovanje. U tom pitanju, više nego u bilo kom dra gom, samoupravljanje iskazuje svoju snagu, i to time štotž izaziva i osigurava kretanje ka postepenom ukidanju pcx{ dele rada. Cak i ako se ne prostire dalje od preduzeća

1524

"SLOBODA"