Гледишта

često i dešava i mada bezbroj Ijudi ima čak egzistencijalnu potrebu za onim proizvodima koji će propasti. Ekcmomija „vlada Ijudima, ona je samosvrha, priznaje joj se samostalna egzistencija, štaviše, priznaje se dominacija egzistencije nj. v. ekonomiji nad egzistencijom Ijudi. Moćne proizvodne snage, tj. ekonomija proizvodi su Ijudi i zato treba da budu njihova moć i njima podređena. U datom odnosu, upravo je suprotno; čovek je sredstvo. Cak su njegove prirodne sposobnosti samo funkcija ekonomije. One se organizovano razvijaju ne prema meri sposobnosti, već prema potrebi ekoncmije. Svi se mi. npr., školujemo i obrazujemo do neke mere i jednostrano kako bi bili korisni ekonomiji. Danas se i zabavljamo i odmara mo i pravimo slike, poeziju, itd. ili živimo, da bi ekonomija mogla da se razvija. Po zvanićnim izjavama, Brižit Bardo je svojim šarmom, svojom lepotom i populamošću značajno doprinela francuskoj ekonomiji. Svaki čovek oseća taj izokrenuti odnos i kad ne zna da ga objasni. Tu svoju otrgnutu moć Ijudi mogu obuzdati jedino svojom kolektivnom, društvenom voljom, izraženom u samoupravljanju. Samoupravljanje je samoupravljanje i po formi i po sadržaju ako je opšte dru štveno. Svi dmgi oblici i svi dmgi sadržaji samo su parcijalni. U stanju u kakvom je dmštvo ovog stoleća svaka parcijalnost, izuzev radnićke klase, nastoji da ostane parcijalnost takva kakva jeste ako ne može još nešto da „ušićari”. I u tom cilju gospodstvo ekonomije, ćija je najveća žrtva radnićka klasa, pogoduje svakoj parcijal nosti više nego vlast radničke klase, odnosno samoupravIjanje. Intelektualci su parcijalnost, dmštveno su potrebm, uvaženi i povlašćeni, pa ipak su sredstvo ekonomije. Mada sredstvo ekonomije, oni su ipak relevantna posebnost, samoupravljanjem oni postepeno prestaju biti ali i sredstvo. I zato, ukoliko parcijalnosti prestaju egzistirati kao parcijalnosti, utoliko prestaju biti sredstva, pn/o jedne dmgima, a zatim, i tako, ekonomiji. To je uopšte suštinski smisao samoupravljanja. Taj smisao se već ispunjava praksom samoupravljanja unutar preduzeća. Pokazano je da je slabost samoupravljanja što mu domet ne ide izvan preduzeća. Zato tok ispunja-S vanja suštinskog smisla samoupravljanja, utegnut u par 4 cijalnost preduzeća, ne može dovesti do ukidanja radal imperije ekonomije niti do ukidanja podele rada, samostalne egzistencije raznih socijalnih posebnosti. Za praksis samoupravljanja u ovom trenutku značajno je to da automatski, samim funkcionisanjem proizvodi konkretna pozi-:tivna dejstva o kojima je bilo reči. Znači, iz samog samoupravljanja izbijaju spontano činjenice koje su negecija ranijih odnosa. Zadržavanje samoupravljanja na nivoui preduzeća, istina, ne uspostavlja automatski, već samo posredno nove odnose, više kao pripremu, ali negira ranije; odnose na automatski način. A to je dokaz da proces ost-; varenja samoupravljanja teče. To nije za potcenjivanje,; Neuporedivo više moglo bi se postići u ovom trenutku kađ bi se samoupravljanje proširilo izvan preduzeća. Međutim, t

1526

”SLOBODA’’