Гледишта

zuđenjisti, pi-erazvijenosti. Koliko su takva objašnjenja netačna, suvišno je dokazivati. Zbog nekoherentnosti, i nerazvijenosti samoupravljanja nastaju, i nastajaće takvi problemi, i ako se na njih bude društveno reagovalo, utoliko će biti bolje, kao što će se odmah videti. ) Govori se o sistemu samoupravljanja. Cak, borba za unapređenje sistema samoupravljanja postaje sastavni deo poiitioke aktivnosti. I u naučnoj i u stručnoj literaluri raspravlja se o sistemu samoupravljanja. Sistem je pojam koji logički ne može da obuhvati samoupravljanje, pa jc, pojam „sistem samoupravljanja” kontradikcija. Moguće je da do upotrebe pojma „sistem samoupravljanja” dolazi zbog neuvažavanja običnog i prihvaćenog značenja pojraa sistem, zbog oskudnosti jezika da se izrazi jedno drugo zuaćenje, zbog olake upotrebe reči bez đovoljno promišljanja u jedncij prigodnoj situaciji, odakle je, opet, nepromišljeno upotreba te reči odmah prihvaćena i proširena. li tom slučaju, na korišćenje pojma sistem prigovori bi bili formalno-terminološke prirode. U praksi ne bi bila moguće utvrđiti tendencije nastajanja sistema, pa bi i rasprava o tome bila izlišna. ni se, ipak, da je do upotrebe pojma „sistem samoupravljanja” došlo iz potrebe da se izrazi tendencija nastajanja sistema u praksi samoupravljanja. šta ta tendencija stvarno znači i zašto ona izražava slabost samoupravljanja? Najopštije rečeno, tendencija nastajanja sistema samoupravIjanja znači tendenciju negacije samoupravljanja. Iz više razloga. Prvo, sistem podrazumeva da postoji određena horizontalna i vertikalna struktura gde svaki deo predstavlja svojevrsnu celinu s određenim funkcijama i odnose između delova koji su ustaljeni, čvrsti, propisani. Samoupravljanje, naprotiv, pretpostavlja da se i delovi i celine slobodno obrazuju, da se odnosi pojavljuju kao sagledavanje potrebe da se nešto sporazumno reši, da nastaju iz neposredne potrebe međusobnag dogovaranja o životnim pitanjima bez nekih shema i kalupa, da strukture nisu čvrste, već fleksibilne, da među njima ne postoje, kao u slučaju sistema, nikakvi odnosi podređenosti i nađređenosti, zbog čega, nema pravila koja će diktirati rešenja, same društvene potrebe diktiraju za konkretni slučaj pravila koja svi po sporazumu prihvataju i poštuju. klutim, u praksi samoupravljanja svaka i najmanja samoupravna ćelija ima pravila (statuti, pravilnici) po kojim samoupravlj a. Pravila se mogu menjati po odredenoj proceduri na relativno jednostavan način, ali izinene zahtevaju vremena. Ako jedna samoupravna ćelija utvrdi da li jedno rešenje odgovara potrebama, mora utvrditi da li je to rešenje u skladu s pravilima unapred propisanim odnosiraa. Ako nije, onda ili mora tražiti rešenje kcje će biti u skiadu s pravilima ili mora odložiti donošenje rešenja dok ne izmeni pravila. Takođe su unapred propisani 1 njeni cdnosi s drugim samoupravnim strukturama. Stoga ona mora utvrditi nije li nađeno rešenje koje odgovara potrebama samoupravljača u suprotnosti s pravilima vi: ših struktura, i to ne saino da ne remeti odnose saradnje

1529

U- CEMU SU SNAGA I SLABOST SAMOUPRAVLJANJA