Гледишта

tici, u kojem se osujećuje mogućnost da se takva ideja vrednuje sa stanovišta neke druge ideje, da se, dakle, dopusti njihova međusobna borba. Takvo zatvaranje ideje pozivanjem na praksu koja njenom realizacijom nastaje ili, što je najčešće, na praksu koja će tek biti ostvarena, nužnim načinom rađa sumnju, nepoverenje, koje je utoliko veće ukoliko je „zaštita” ideje od kritike snažnija. Kad se odbrana jedne zamisli počne oslanjati na pretnje i zastrašivanja onih koji traže njeno kritičko osmišljavanje, onda je obično reč o zamisli u čiju vrednost više nisu übeđeni ni njeni kreatori. U takvoj zamisli Ijudi obično vide pravi ili jedini smisao svih svojih nev'dja. Naravno, oni ne moraju uvek ili u potpunosti biti u pravu, ali ovde i nije reč o tome, već o načinu na koji se Ijudi postavljaju prema idejama za čiju odbranu mogu biti upotrebljena ~sva sredstva”, uključujući i nasilje. U svom osnovnom vidu, apologetsko poimanje prakse ili ideje čijim se ostvarivanjem ona uobličava temelji se na uverenju da se njihova vrednost može određivati tek na osnovu onog što će se pokazati u budućnosti, dakle, tek na osnovu budućeg izgleda prakse. Ovakvo stanovište postaje mračnjačko ako ono znači da se jedi n o po budućoj praksi može suditi o postojećem. Jer, ako se o postojećem može govoriti jedino na temelju onog što je nepoznato, onda je očigledno da se o njemu može jedino ćutati. To je obično i slučaj, s tom razlikom što ćutanje nije mogućnost, nego ono što se mora ili što je obaveza „odgovorne” ličnosti. Ovakva odbrana nostojećeg traži oslonac ne u razumu, već u veri, a budućnost će pokazati ono u šta su jedino kreatori postojećeg übeđeni naime, to da su oni sami nepogrešivi proroci. To je ona situacija u kojoj se ideja, čijim ostvarivanjem počinje život postojećeg, brani „svim sredstvima”, dakle, svim drugim osim onim koja su primerena ili uglavnom drugim, a najmanje onim koja mogu ideju učiniti uverljivom. Međutim, buduća praksa ima ovakvu moć uglavnom on- j da kad se procenjuje istinitost ideje. U nauci, samo ostvarivanje jedne pretpostavke je notvrda njene > valjanosti. Ali, na sreću, ostvarljivost zamisli nije | uvek i nije u svim oblastima Ijudske aktivnosti merilo vrednosti. Brutalnost određene ideologije, npr., | nije nikakva zapreka njenom oživotvorenju. Apologetsko tumačenje prakse univerzalizuje njenu moć, bez obzira na to da li je reč o istinitosti ili o Ijud-1 skoj, moralnoj vrednosti ideje. Prostor za apologetsko, konformističko tumačenje ne ostavlja samo apsolutizovanje značaja buduće prak-| se, nego, na sličan način, i ostajanje samo na minuloj ili samo na sadašnjoj ili aktualno datoj praksi. j Naravno, time se pokazuje ne da je praksa nepouz-*

1534

DR JOVAN ARANĐELOVIĆ