Гледишта

dan oslonac, nego da razaranje prakse, s obzirom na njeno vremensko pojavljivanje, i apsolutizovane moći na takav način istrgnutih delova ne dovodi ni do čega. Tek dijalektički shvaćena praksa kao Ijudsko delovanje koje ima svoj koren i svoje trajanje može biti pouzdan oslonac vrednovanja. II Licemerstvo apologete ogleda se u tome što on ne odriče svaki smisao destruktivne kritike. Ovu svoju osobenost kritika gubi samo u onom slučaju u kojera apologeta govori o praksi koju on bezobzirno, bestidno, bez ikakve mere brani. Svaka druga praksa, svako drugo postojeće postaje predmet njegove bezobzirne, nemilosrdne kritike. U tom i jedino u tom odnosu apologeta shvata kritiku u onom duhu u kojem je Marks shvatao kritiku kao takvu. Ako, dakle, čak i apologeta ne odriče svaku mogućnost kritike prakse, onda to pokazuje da se ne vredi baviti njime, nego, naprotiv, prirodom same kritike prakse. Vlože izgledati da u ovom odnosu apologeta shvata kritiku u onom duhu u kojem je Marks shvatao kritiku kao takvu. Međutim, ovo tumačenje je vrlo daleko ne samo od Marksovog već, uopšte, od svakog valjanog shvatanja kritike. Nihilistička, na sličan način, kao i apologetska „kritika” lišene su onog što čini dušu svake prave kritike naime, to nisu oblici raspravljanja. Istina i, uopšte, vrednost nije nešto što treba naći, otkriti, do čega raspravIjanjem treba dospeti, nego, naprotiv, nešto što se „kritikom” naprosto pokazuje. ilo da otkriva vrednosti u onome što je predraet njenog bavljenja ili da se prema njemu odnosi negativno, pokazujući njegove ograničenosti, kritika je svagda raspravljanje o onome što je dostignuto. Naravno, to ne znači da je svako raspravljanje ujedno i kritika. lako je neopravdano svako oštro podvajanje ovih aktivnosti, ipak se može reći da je kritika tek ono raspravljanje koje je jasno i prevashodno usrnereno na procenu vrednosti. U takvom raspravljanju koje je kritika, procena se ne ostvaruje implicitno i samo uzgred, nego je ona pravi i neposredan cilj ispitivanja. S druge strane, raspravljanje se prirodno nameće onda kad među sagovornicima postoji neslaganje ili kad se pokaže da jedna zamisao izražava prosto jedno moguće stanovište. ža razliku od kritike, cilj raspravljanja ostvaruje se uklanjanjem neslaganja, postizanjem jedinstva, a ne prosto utvrđivanjem razlika, otkrivanjem teškoća, iznošenjem prigovora.

1535

JCRITIKA PRAKSE