Гледишта

ĐR, JOVAN ARANĐELOVfC

1536

Ove razlike znatno umanjuju mogućnosti da kritika postane dijalektička. To se u najvećoj meri odnosi na onu kritiku koja završava u produbljivanju razlika, koja je bitno destruktivna i, posebno, na onu koja se nihilistički odnosi prema predmetu procene. U stvari, takva kritika ostaje kao na rezultatu na onome od čega raspravljanje počinje pa je ona, u tom smislu, ostala izvan okvira u kojima dijalektika može naći sebe, u kojima se ona može ostvariti. Ali bilo bi neosnovano pretpostaviti da se dijalektičkom može nazvati ona kritika u kojoj otkrivanje razlika ustupa mesto slaganju, u kojoj oponent postaje sabesednik u razmeni mišljenja, ili kritika kojom se pokazuje jedinstvo gledišta. Još manje se to može reći za onu kritiku koja je prikrivena apologija. U svim tim slučajevima, slaganje ili jedinstvo nisu rezultat raspravljanja, nego nešto što kritikom postaje vidno, što se njome jedino izražava. To jedinstvo nije cilj koji treba dostići, nego je ono od samog početka dato pa kritika ima jedino da ga prikaže. I u ovom svorn obliku kritika ostaie lišena onih određenja raspravljanja koja čine mogućim da ona postane dijalektička. Ako destruktivna i, naročito, nihilistička kritika ostaju na onome od čega dijalektičko raspravljanje počinje, onda se za pozitivnu i, posebno, za apologetsku „kritiku” može red da polaze od onoga što je u dijalektičkom raspravIjanju tek cilj koji treba dostići. Bitnu osobenost kritike, ukoliko je ona dijalektičko raspravljanje, čini to što se prema svom predmetu : odnosi istorijski, što ga shvata u njegovom razvoju, nastojeći, pri tom, da odredi njegovo mesto u celini tog kretanja i, takođe, da shvati njegove unutrašnje granice, dakle, ono po čemu je taj predmet podložan prevladavanju. Prema Marksu, kao metod saznanja, dijalektika je u svora racionalnom obliku ~po svojoj biti kritička i revolucionarna” jer ~u pozitivno razumevanje postojećeg stanja unosi ujedno i razumevanje njegove... nužne propasti; jer svaki postali oblik shvata u toku kretanja, dakle, i po njegovoj prolaznoj strani”. Dijalektičnost je, u stvari, mogućnost kritike koju ona ostvaruje utoliko ukoliko uzima oblik i osnovna obe-* ležja pravog raspravljanja, dakle, ukoliko se pomoću nje vrednost predmeta procene određuje njego-. vim prevladavanjem, odnosno njegovim uključivanjem u jednu širu, obuhvatniju celinu u kojoj se on pokazuje kao nešto posebno, ograničeno. Tako se dijalektičnost u kritici jednog teorijskog stanovišta postiže raspravljanjem, u kojem se ono protivstavIja suprotnom stanovištu da bi se na taj način, dakle, takvim sukobljavanjem, otkrila njegova nedovoljnost, ali, ujedno, da bi se ono što je u njemu istina shvatilo, održalo i uklopilo u celinu koja je