Гледишта

opredeljenja. Naime, to nisu oblici samo teorijske kritike, nego se oba ova kritička postupka mogu, takođe, primeniti i u analizi koja iziazi izvan okvira teorijskog ispitivanja, bilo da se kao predmet kritike javljaju različiti oblici čovekove praktične aktivnosti ili da se ti oblici pojavljuju kao osnova iii uzor kritičke procene. Ovde će biti razmatrane osobenosti svakog od ovih postupaka u onoj njihovoj primeni u kojoj se kao predmet kritičke procene uzimaju određeni oblici praktične deiatnosti ili rezultati takve delatnosti. V Izrazitim situacijama u kojima se osianjamo na inherentnu kritiku mogu se označiti one u kojima se sud o vrednosti jedne akcije određenog subjekta nastoji da izvede iz ideja, stavova ili opredeljenja koje on inače prihvata, koje smatra valjanim, odnosno koje sam shvata kao osnovu svoje delatnosti. U ovakvom siučaju, procena se temelji na određivanju sklada između akcije i prihvaćenih principa. Pri tom, ako neko veruje da su principi na kojima se zasniva njegova akcija valjani, onda on može tu akciju smatrati opravdanom jedino ako je ona odista u skladu s tim principima. Drugim rečima,: on mora prihvatiti to daje doslednost temelj odbrane njegovog ponašanja. Odbrana prakse može se, međutim, temeljiti samo na rasuđivanju kojim se pokazuje da je ona, s jedne strane, zasnovana na valjanim načelima i, s druge strane, da je u skladu s njima, odnosno da je subjekt ili onaj koji stvara datu praksu dosledan u svojoj akciji, da je veran takvim načelima. Kritika se ne može odvojiti od procene ili vrednosnog suda o prihvaćenim načelima s kojima je ispitivana akcija usklađena. To znači, da doslednost, sama po sebi, nije dovoljna za kritičku procenu prakse, odnosno samo na osnovu znanja o doslednosti ne može se dati pozitivna procena određenog ponašanja. Ono bez čega ne može biti kritičkog suda o vrednosti ponašanja i, uopšte, Ijudske prakse, jeste procena principa s kojima je usaglašena data akcija, principa koje prihvata i ostvaruje određeni subjekt i u odnosu na koje se njegova akcija određuje kao dosledna. Sklad između prakse i nehumanih, neprihvatljivih principa jeste uporište za osudu prakse. Očigledno je da dosledno ostvarivanje takvih principa ne može voditi humanoj praksi. To imamo u vidu kad upozoravamo da sama doslednost nije dovoljno svedočanstvo za kritičku procenu prakse ili akcije čiji je ona rezultat. Pi'ema tome, doslednost jedne po-

1538

DR JOVAN ARANĐELOVIC