Гледишта

sno principi koji su oficijelno proklamovani. Otkrivanje nesklada ili protivrečnosti između vladajuće svesti i društvene prakse uvek je empirijski uzeto, iako ne i nužnim načinom osnova za kritiku takve svesti kao ideologije ili kao lažne, iluzome svesti o stvarnim odnosima u društvu. U ovakvim slučajevima ima smisla govoriti o praksi kao kriterijumu istinitosti dmštvene svesti. Naime, praksa je uporište za odgovor na pitanje u kojoj meri su proklamovana načela jednog društvenog pokreta ostvarena, odnosno ona omogućava demistifikovanje ideološke svesti. Ovakav cilj ostvaruje se tako što se ispitivanjem postojeće, istorijski nastale prakse izdvajaju principi na kojima ona stvarno počiva. Suočavanje takvih istinskih ili pravih principa sa proklamovanim načelima omogućava da se otkrije ideološki karakter vladajuće dmštvene svesti. U ovom slučaju, praksa je uporište inherentne kritike ona nije idealni uzor procene, ona nije ili ne mora biti prihvaćena kao istinski Ijudska praksa. Naprotiv, ona može biti podvrgnuta kritici. U stvari, ona je obično i pravi cilj kritike ukoliko je ova radikalna. Međutim, kritika je inherentna ako pokazuje da postojeća praksa nije u skladu s vladajućom ideologijom. Dakle, takva ideologija pojavljuje se kao uzor procene dmštvene prakse, kao osnova za tvrđenje da praksa nije na nivou proklamovanih principa. Prema tome, ne samo da se na temelju prakse može otkriti ideološki karakter dmštvene svesti već je, takođe, moguće da sama ta svest posluži kao uporište inherentne kritike postojeće dmštvene prakse. U ovom dmgom odnosu, praksa se ne pojavljuje kao kriterijum za procenu vrednosti ideja; naprotiv, same ideje postaju mera vrednost i prak s e. U tom adnosu, u kojem je praksa predmet kritike, sva moć i dostojanstvo prvenstva pripada idealizovanoj dmštvenoj svesti, od koje se polazi u oceni vrednosti stvarnih dmštvenih odnosa. Ono što pri tom ima izuzetan značaj a što često ostaje samo prećutno pretpostavljeno jeste to, da je ideologija u neuporedivo većem sklađu sa stvarnim Ijudskim težnjama i potrebama nego što je to prava ili demistifikovana svest jednog društva, do koje se idolazi proučavanjem stvarne dmštvene prakse. Značaj ove pretpostavke postaje razumljiv ako se ima u vidu da se bez nje ispitivanje dmštvene prakse; ne bi moglo shvatiti ujedno i kao kritika. Naučno ispitivanje se upravo po tome i može razgraničiti od onog koje je rezultat filozofskog razmatranja. Osobenost takvog razmatranja je njegova kritička usmerenost prema društvenoj praksi. Temelj kritike, u ovom slučaju, jeste sud o relativnoj prihvat-

1540

ĐR JOVAN ARAN’ĐELOVIC