Гледишта

Ijivosti ili vrednosti idealizovane svesti u odnosu na društvenu stvarnost koja je predmet kritike. Istraživanje kojim bi bila ustanovljena nesaglasnost između proklamovanih ili programskih načela vladajuće ideologije i odnosa koji stvarno postoje u društvu ne mora biti logički uzeto ujedno i kritika takvih odnosa. Ako je to tako, onda se može postaviti pitanje zašto su gotovo sva društva nastojala da otežaju ili da osujete čak i striktno naučna ispitivanja kojima se prosto ustanovljava takva nesaglasnost ili protivrečnost između ideologije i odgovarajuće prakse. lako takvo ispitivanje u svom neposredno datom obliku nije kritika, ono ipak sadrži gotovo sve što je za takvu kritiku nužno. Njemu nedostaje nešto što je očigledno naime, to da je vladajuća ideologija, po svom određenju i po onome što je razlog njenog postojanja, mnogo bliža istinskim, Ijudskim potrebama od prakse koja se u takvoj ideologiji prikazuje u idealizovanom, iskrivljenom vidu. Očigledno je da je Ijudski smisao ili vrednost datih društvenih odnosa utoliko manja ukoliko je veći nesklad između vladajuće ideologije tog društva i stvarnih odnosa koji u njemu postoje. VII Pomoću implicitne kritike, međutim, ne može se daii procena prakse koja bi se temeljila ne na cnome što se u određenom društvu prihvata i ističe kao Ijudska vrednost, već na onome što kritika određuje kao istinsku Ijudsku vrednost. To su unutrašnje granice ovakve kritike, dakle, to je okvir iz kojeg ona ne može izići. U tom smislu se može reći da implicitna kritika ne omogućava radikalnu kritiku postojećeg. Radikalan pristup praksi moguć je tek na osnovu transcendentne kritike. S obzirom na uzor procene, pogodno je da se jasno razgraniče dva osnovna oblika ovakve kritike. Pre svega, uzor procene može biti određena ideja koju kreira ili postavlja kritičar. Njome se određuje ideal kojem treba da bude saobražena individualna ili društvena praksa koja je predmet kritičke procene. Međutim, kao uzor procene može biti prihvaćena i praksa ali, razume se, ona koja se razlikuje od ispitivane. Tako se ponašanje određenog pojedinca može ocenjivati sa stanovišta uzornog ponašanja izvesne ličnosti. Isto tako, postojeći društveni odnosi mogu biti kritički razmatrani sa stanovišta onih odnosa koji su njima istorijski prethodili itd. .ranscendentna kritika prakse, koja polazi od određene ideje ili stanovišta kao od uzora procene, nije prosto upoređivanje date, ili prihvaćene, ili pretpostav-

1541

KRITIKA PRAKSE