Гледишта

Ijene ideje i prakse koja je predmet procene. To je sudbina ove kritike jedino u njenoj dogmatskoj upotrebi, u kojoj se ona odlikuje nekritičkim prihvatanjem određene zamisli kao osnove za procenu vrednosti same prakse. Takvoj zamisli vrednost se obično pridaje time što se ona shvata kao tvorevina određenog autoriteta. Pri tom, vrednost prakse određuje se prema meri njene usaglašenosti sa odgovarajućom idejom prihvaćenog autoriteta. Ovde je pomenuta dogmatska upotreba transcendentne kritike da bi se istakao značaj opravdavanja uzora procene. Naime, ukoliko je takva kritika prakse razložna, ona se nužnim načinom usredsređuje na odbranu uzora koji čini osnovu procene, dakle ona dolazi do ideje koja omogućava vrednovanje ispitivane prakse, ona tu ideju izvodi, opravdava je, umesto da od nje polazi kao od nečeg što je dato, što se, prosto, prihvata, preuzima. Ono što je u ovakvom procesu opravdavanja od najvećeg značaja jeste to da se pokaže ovostranost ideje kcja je temelj kritike, naime, da se pokaže mogučnost njenog ostvarivanja. Razumljivo je da se kao uzor procene prakse ne može prihvatiti ideja koja u sebi ne nosi mogućnost svoje realizacije, koja ne može prerasti u praktičan Ijudski odnos. Ideja je u odnosu na praksu utoliko u „gorem” položaju što je uvek nužno pokazati njenu ostvarljivost, naime njenu povezanost sa stvarnim čovekovim potrebama i mogućnostima. Samo takva ideja može biti osnova razložne kritike prakse. To postaje razumljivo ako se ima u vidu da je neostvarljiva zamisao, bez obzira na to što ona može biti izuzemo privlačna i plemenita, suštinski različita od prakse koja je po svom osnovnom određenju več ostvarena zamisao. Apologetska kritika, međutim, obično polazi od toga što svaku radikalnu kritiku prakse proglašava iluzornom, apstraktnom jer ona, sa realističkog stanovišta apologete, nužno polazi od nečeg što je neostvarijivo, što je samo pusta čovekova želja. VIII Ako je reč o transcendentnoj kritici društvene prakse, onda je od značaja da se ukaže na one situacije u kojima se sa stanovišta vladajuće ideologije procenjuje praksa društvenih odnosa neke druge zajednice koja takvu ideologiju ne prihvata ili koja joj se oštro suprotstavlja kao preživeloj, prevaziđenoj ili neostvarljivoj. Ono što ovde treba pokazati, u neposrednoj je vezi sa osnovnim ciljem takve kritike. Naime, kritika koja se zasniva na prihvatanju određene vladajuće ideologije obično je tako usmerena da omogući tvrđenje

1542

DR JOVAN ARANĐELOVIC