Гледишта

o nadmoćnosti prakse one zajednice u kojoj takva ideologija važi nad praksom zajednice koja tu ideologiju ne prihvata. Drugim rečima, ideologija se, u ovom slučaju, pojavljuje kao temelj kritike koja nastoji da pokaže prednosti društvene prakse kuja takvu ideologiju uslovljava nad onom praksom koja se sa takvom ideologijom ne može uskladiti. Neosnovanost ovakve kritike obično proizlazi iz neadekvatnosti njenog osnovnog cilja. Naime, praksa se može vrednovati sa stanovišta ideologije koja je primerena nekoj drukčijoj praksi, ali je neodrživo ako se takvo vrednovanje shvati kao uporište i za odbranu prakse sa kojom je u skladu data ideologija. Neodrživost takve kritike postaje uočljiva ako se ima u vidu da ideologija izražava idealne mogućnosti jedne društvene prakse koje u njoj uopšte ne moraju biti ostvarene. Prema tome, preimućstva ideologije nad praksom određenog društva koje je predmet kritičkog vrednovanja nisu ili, bar, ne moraju biti i preimućstva društvene prakse one zajednice u kojoj takva ideologija vlada. Tezu o takvom preimućstvu mogla bi da opravda samo kritika koja polazi ne od vladajuće ideologije jednog društva već od znanja o njemu, naime, od znanja 0 stvarnim odnosima koji u takvom društvu postoje. Tako se, u stvari, pokazuje da sud o većoj vrednosti jedne prakse u odnosu na neku drugu praksu ne može biti valjano zasnovan ako se ne ternelji na međusobnom upoređivanju stvarnog izgleda i unutrašnjih mogućnosti, odnosno granica svake od tih praksi. Cad se o praksi prosuđuje sa stanovišta ideologije koja je njoj neprimerena i kad se samo na osnovu toga postavlja teza o prednostima prakse koja odgovara takvoj ideologiji, onda je posredi kritika koja je 1 sama ideološki usmerena i koja je nespojiva sa valjanom filozofskom kritikom prakse. Tako usmerena kritika, u najboljem slučaju, upoređuje idealne mogućnosti ili ciljeve jedne prakse izražene u ideologiji koja joj odgovara sa stvarnim izgledom neke drukčije prakse. Takvo upoređenje je očigledno neadekvatno. Jednako je tako očigiedna i vrednost rezultata do kojeg se uopšte može doći na temelju tako usmerene kritike. laravno, time nije isključena mogućnost kritike prakse sa stanovišta vladajuće ideologije koja je izraz neke druge prakse. Ono što je ovde rečeno treba jedino da ukaže na granice takve kritike, naime, na njenu stvarnu raoć. Ona, dakle, ne omogućava pretpostavIjanje jedne prakse nekoj drugoj, jer se u tom slučaju upoređuju potpuno raznorodni nivoi, naime, idealno, ili moguće, ili ono što je cilj protivstavlja se onome što jeste, što je na delu. Da bi

1543

Kritika PRAKSE