Гледишта

se izbeglo ovakvo brkanje nivoa, nužno je da se jedna vladajuća ideologija upoređuje sa drugom i, takođe, da se jedna praksa protivstavlja drugoj, odnosno da se saznanja o njima kritički upoređuju. Pomenuto je već da određena vladajuća ideologija može biti uporište za procenu društvene prakse koja nije u skladu sa takvom ideologijom. U stvari, ne samo da je tako nešto moguće već je reč o tome da je. takva kritika nužna u onim slučajevima u kojima se upoređivane prakse bitno razlikuju u tom smislu što je jedna od njih na vrhuncu svog razvoja ili što je iscrpla sve svoje unutrašnje mogućnosti, a druga je na početku svog istorijskog nastajanja. Pri takvom upoređivanju nužno je uzeti u obzir i specifične uslove u kojima nastaje jedna nova praksa, kao i mogućnosti koje u takvim uslovima praksa ima za svoj razvoj, odnosno koje ima ideja za svoje ostvarivanje. Kritika koja bi upoređujući uzajamno takve prakse ignorisala njihove suštinske razlike bila bi, razumIjivo, neadekvatna. U tom smislu, neophodno ie da se o vrednosti jednog razvijenijeg oblika prakse sudi i sa stanovišta vladajuće ideologije u kojoj su izraženi ciljevi i mogućnosti neke drukčije prakse koja se tek istorijski uobličava. Takvo prosuđivanje prerasta u ideološku kritiku tek onda kad se unutrašnje granice ispitivane prakse shvate kao nešto po čemu se ona stvar n o razlikuje od prakse u nastajanju, a ne kao nešto po čemu se ona razlikuje od ideologije u kojoj mogu biti izražene mogućnosti te druge prakse koje u njoj tek treba da budu ostvarene. Jednu opštu karakteristiku ideološke kritike prakse čini to što ona ostaje u nagoveštajima kojima se ostavlja privid da su ograničenosti sadržane u predraetu kritike potpuno strane ili nespojive sa onom praksom koju takva kritika prihvata i pretpostavija svakoj drugoj. Takav utisak a to znači prividna . uverljivost ove kritike postiže se obično time što se ne naglašava ili time što se uopšte ne pominje da se o stvamim odnosima, koji su predmet ispi- i tivanja, prosuđuje sa stanovišta ciljeva, koje kritika prihvata a ne sa stanovišta prakse za koju se| vemje da može ostvariti takve ciljeve, odnosno pra kse koju kritika brani. U stvari, ideološka kritika polazi od onog što je njen ideal i što se prema' praksi koju ona prihvata i brani odnosi, u najboIjem slučaju, kao jedna mogućnost koja tek treba da bude izborena. Takav ideal oštro se suprotstavlja onome što u ostvarenoj praksi jeste na delu, pri čemu ostaje nejasno da se time mogućnost protivstavlja stvarnosti. Staviše, ideološka kritika je često tako usmerena da ostavlja iluziju kao da se na ovaj način o jednoj praksi prosuđuje sa stanovišta

1544

DR JOVAN ARAKĐELOVIC