Данас

Zagonetka ostaje u Beogradu

Citajući englesku štampu o događajima na Kosovu

Jasno je da su, sa stanovišta stranih sila, dva moguća ishoda najrelevantnija. U jednom slučaju, dolazi do raspada političkog režima u zemlji i one obnavljaju nekakvu drzavu držeći se načela da se granice ne mogu menjati silom. Drugi ishodje da se postepeno, dugotrajno, mukotrpno i skupo odvija raspad jedne zemlje i da međunarodna zajednica u tome učestvuje tako što će, u konačnom ishodu, bitijedan od partnera u dogovornom raspadu jedne zemlje

Prošle nedelje sam čitao dosta detaljno englesku štampu. Gotovo sve značajnije dnevne novine pišu svakodnevno o Kosovu. Napisi ostavljaju veoma težak utisak. Sve u svemu, povlače se granice fronta. Mnogi napisi već u naslovu ukazuju na sličnosti sa događajima u Hrvatskoj i u Bosni i Hercegovini. Zabrinutost koja se u njima ogleda govori o tome da se još uvek ne zna koje su političke implikacije kosovskog sukoba. Nedoumica proizilazi uglavnom iz toga što se ne zna šta su politički ciljevi beogradskih vlasti. Jer sadašnje stanje teško da može da potraje. Razmotriću nekoliko mogučnosti koje se ponekad pominju u napisima o strateškim stranama kosovske krize. Jedna mogućnost je da Srbija i Jugoslavija nastave da vladaju nad čitavom svojom teritorijom na način na koji je to činila Hrvatska kada je još postojala Republika Srpska Krajina. Drugim rečima, Kosovo bi funkcionisalo kao nepriznata drzava sa političkim i dmgim odnosima sa susednom Albanijom sličnim onakvim kakve je imala Srbija sa Re publikom Srpskom Krajinom. Albanija ne bi mogla formalno da pripoji Kosovo jer bi to bio čin

agresije i povod za rat između Jugoslavije i Albanije. I onda bi se odluka prepustila vremenu. Razlika između ovog ishoda i onog u Hrvatskoj jeste u tome što Srbija nema na svojoj strani relevantne međunarodne sile. Hrvatska je uživala široku međunarodnu podršku, čak i za akcije od kojih međunarodna zajednica danas želi da se ogradi. Takvu podršku Srbija nema. Štaviše, pomka koja joj se upućuje je da je neće ni imati. Ako bi. dakle, došlo do takvog privremenog raspleta, konačni rasplet bi najverovatnije bio sasvim drukčiji od onog u Hrvatskoj (koji je inače bio tragičan za sve koji su u tome imali udela, ali to je druga tema). Mnogo realnije bi bilo da se očekuje da takvo stanje preraste u neko dmgo do kojeg se može doći i neposredno. Ta druga mogućnost je da Kosovo počne da nalikuje na situaciju u kojoj se nalazila i sada se nalazi Republika Srpska u Bosni i Hercegovini. Dakle, da najpre postoji kao nelegitimna secesionistička država, da se onda umešaju međunarodni faktori iz humanitarnih i bezbedonosnih razloga i da potom postane nekakav entitet koji će biti manjeviše suverena država. Opet, reč je o prelaznom raspletu, dok konačni ne bi izgledao onako kako može da izgleda u Bosni i Hercegovini. Naime, dok Republika Srpska nema neposrednog interesa da se ujedini sa Srbijom i Jugoslavijom i ima interesa da poboljšava svoje odnose sa dmgim entitetom u Bosni i Hercegovini, Kosovo bi imalo sve razloge da teži da se ujedini sa Albanijom i ne bi imalo gotovo nikakve inte-

rese da održava razvijenije političke ođnose sa Srbijom. Dakle, tim putem bi se došlo do secesije koju bi konačno i Srbija morala da prizna i koju bi onda i međunarodna zajednica priznala. Čak ako ova secesija i ne bi bila trenutna, ona se ne bi mogla izbeći po prirodnom toku stvari. Ovde je opet na mestu upoređenje Kosova i Repubiike Srpske. Sa tačke gledišta bezbednosti, reč je o dvema sasvim različitim situacijama. Bezbednost Republike Srpske, kao što se i videlo, ne može da se garantuje iz Beograda. A to ne može da čini ni sama Republika Srpska. Kosovo je nešto sasvim drugo. Kako će Ko-

sovo da uredi svoje odnose sa Albanijom ostaje da se vidi, ali malo šta preti bezbednosti Kosova kada se otcepi. Štaviše, kao što je jasno zapadnim silama, ono može da stvara probleme bezbednosti drugih. Dakle, u konačnom ishodu, ne bi trebaio očekivati da bi se proces zaustavio na nekakvom rešenju kao što je ono koje je nađeno za Bosnu i

Hercegovinu, već bi se moralo računati sa sasvim drukčijim konačnim raspletom. Ovo upućuje na treor mogućnost koja je slična onoj koja se takođe mogla naći u Hrvatskoj i u Bosni i Hercegovinu u vreme tamošnjih ratnih sukoba. Ona se sastoji u tome da na Kosovu preostanu enkiave koje će braniti srpska poiicija i jugoslovenska vojska, nezavisno od toga u kakvom će položaju biti ostali deo teritorije. Ovakvo stanje može da potraje, mada bi poiitički i ekonomski troškovi biii takvi da je jasno da ne bi nikako moglo da bude i konačan ishod kosovskog sukoba. Ovaj bi bio prepušten

vremenu i okolnostima, za koje je teško reći da će biti povoljnije za Srbiju bar u doglednom vremenu. Tako meni izgledaju implikacije svega onoga što čitam o Kosovu. Cinjenica da sam ih ja izvukao nije važna sama po sebi. Važno je to da ako se meni čini da su to logične altemative s obzirom na stanje stvari i na isku-

stvo iz ostalih sukoba u bivšoj Jugoslaviji, iste ili slične zaključke će izvlačiti i oni u inostranstvu koji se na isti način informišu o situaciji na Kosovu i moraće da vide pred kakve ih obaveze takvo zaldjučivanje stavlja. Da bi se veoma kratko videlo o kakvim je obavezama reč, potrebno je pomenuti tri stvari. Prvo, evropske zemlje ne mogu da podržavaju nasilno komadanje jedne suverene zemlje. Dmgo, one ne mogu da ne budu zabrinute za bezbednost čitavog regiona. Treće, one moraju da vode računa o tome da će na ovaj ili onaj način biti uvučene u taj konflikt, i onda nije nevažno u kom času i pod kojim okolnostima će do toga doći. Ako se imaju ove tri stvari u vidu, jasno je da su, sa stanovišta stranih sila, dva moguća ishoda najrelevantnija. U jednom slučaju, doiazi do raspada političkog režima u zemlji i one obnavljaju nekakvu državu držeći se načela da se granice ne mogu menjati silom. Drugi ishod je da se sve postepeno odvija onako kako sam gore opisao, dakle da se postepeno, dugotrajno, mukotrpno i skupo odvija raspad jedne zemije i da međunarodna zajednica u tome učestvuje tako što će, u konačnom ishodu, biti jedan od partnera u dogovornom raspadu jedne zemlje. Ovako izgleda jedna analiza posledica sadašnjeg stanja na Kosovu. Jedino što unosi neizvesnost u valjanost zaključaka ove analize jeste ta što nije jasno čemu teže vlasti u Beogradu. Ako je ceniti po iskustvu, nečemu još gorem.

r'ffiTuVfeiUi b

Ne ubijajmo se, ljudi!

Ja, kao Albanac sa Kosova, apelujem; Ne übijajmo se, ijudi! Ja volim svoj život, ali volim i sve druge ijude ovog sveta. Naši životi vrede isto onoliko koliko i životi političara, jer i oni su obični ijudi, nisu bogovi. Život nam je dao Bog i zato niko drugi nema pravo da nam ga uzme. Ali, izgleda da nas danas niko ne pita da li hoćemo da živimo ili ne. Nije mi jasno zašto se übijamo?! Svi mi ćemo kad-tad umreti, kad dođe sudnji dan, ali nam ne trebaju ni tenkovi, ni mitraljezi, ni topovi. Na Kosovu, Albanci, Srbi i svi drugi mogu mirno i dobro živeti, svako u svojoj kući i na svom tiu. Ako ne možemo da se volimo, možemo da se poštujemo i da se ne mrzimo. Zato, ponavljam; Ne übij! Možda vama ovo pismo ništa ne znači, ali meni predstavlja mnogo, pa vas molim da ga objavite u listu koji stalno čitam. Dosta je da ga deset ijudi pročita, da se složi s njim i da razmisli o životu i smrti. Tih deset ijudi će uticati na drugih deset, a deset puta deset to je već mnogo ijudi. Možda možemo zajedno da spasemo ovaj svet.

Selatin Mehmeti,

Gnjilane

Čast i bruka žive dovijeka

Bio sam ponosan na činjenicu da sam student Pravnog fakulteta u Beogradu. Na protestu tokom prošle zime bili smo najbrojniji, među prvima smo obustavili nastavu, naš dekan je na Platou dobijao gromoglasne aplauze i ovacije. Verovao sam u snagu studenata i profesora, posebno onih sa Pravnog koji su u vrhu skoro svih opozicionih stranaka. Verovao sam da me oni koji se bore protiv ovog režima mogu naučiti osnovama na kojima počiva savremeni demokratski zapad. A danas ćute. Sramota je da profesori Pravnog fakulteta nemaju snage i hrabrosti da proglase potpunu obustavu svih aktivnosti. Sve su oči uprte u Pravni fakultet, jer je logično da se protiv novog crveno-crnog zakona pobune najpre oni koji znaju šta je pravo. Niko nema pravo da danas lamentira nad malim brojem studenata na Platou. Kako da idem na protest kada u junskom roku polažem tri ispita? Niko mi neće dati novi ispitni

rok u kome bih mogao da nadoknadim ono što propustim. Sada je jasno da je i prošlogodišnji studentski protest uspeo samo zahvaljujući organizaciji, parama i Ijudima iz Demokratske stranke i Srpskog pokreta obnove. Danas Đinđićeve demokrate imaju snage da sakupe samo par hiIjada Beograđana na protestu. Sa druge strane su Vuk i SPO. Jasno je da u Beogradu ne može da bude demonstracija bez Vuka Draškovića i njegove stranke. Na početku protesta je na Platou Vuku zviždano i skandirano puno toga uvredljivog. Sada, pak, kritikujemo Vuka zato što ne organizuje proteste. Zašto da nas brani kada ga mi vređamo? Zašto da nam pomaže kada ga klevetamo i kada mu zviždimo? Kao da smo svi pokušali da sami od sebe sakrijemo činjenicu da je od nove koalicije Univerzitet pokušao da odbrani samo SPO. U štampi i na televiziji sam pročitao i čuo kritike koje su na račun crveno-crne vlade i novog za-

kona uputili poslanici SPO, počevši od Mikovića, Božića i Kovačevića, pa do Stevanovića. Čotrića, Iri'unića i odvažne Bojane Ristić. Zbog toga sebi dajem za pravo da poručim Vuku Draškoviću: vrati se Vuče, sve ti je oprošteno. 1 zaboravi one uvrede koje smo izvikivali. Nismo razmišljaii svojom glavom. Profesorima Beogradskog univerziteta, pre svega profesorima Pravnog fakulteta poručujem; gospodo, gore glave. Morate se suprotstaviti komunistima i fašistima. Šta možete da izgubite? Niko vam ne može oduzetj znanje, zvanje i stručnost. Šta čekate? Leta 1998. godine možete da izgubite samo svoju čast, samo svoj ponos i ugled među studentima. Kako da vas uvažavamo, kako da vas poštujemo kad ne smete da dignete svoj glas protiv jednog ovakvog nakaradnog zakona? Razmislite. Čast i bruka žive dovijeka.

Saša Obmdović,

student

Pmvnog fakulteta u Beogradu

VIC

Istočnonemačka tajna služba šalje pripravnika na kongres sindikata. Zadatak ma je da astanovi da li se među delegate avukao neki neprijatelj. Već prve večeri on podnosi izveštaj: „Neprijatelj sedi u četvrtpm redu na drugom mestu sleva." Proveravaju. Tačno je. Čestitaju mu, unaprede ga za pravog agenta. Pukovnik ga pita: „Dobro je, momče. Ali kako si ga otkrio ?“ „Druže pukovniče, učili su nas da klasni neprijatelj nikada ne spava. A taj čovekjedini nije spavao za vreme uvodnog referata." [lz knjige „Politički vic“)

6

Sreda, 1. jul 1998